Ova priča ne govori samo o uspjehu, nego i o prijateljstvu, vjeri i istinskoj predanosti pozivu. Mateja Krajinović i Andrea Leutar iz Tomislavgrada nisu samo kolegice na studiju fizioterapije – one su cimerice, podrška jedna drugoj i, kako same kažu, tim koji zajedno uči, raste i uspijeva. Dekanova nagrada koju su osvojile potvrda je njihovog rada, ali još više priča o tome zašto su odabrale put na kojem znanje i empatija idu ruku pod ruku. Razgovarali smo s te dvije odlične studentice iz Tomislavgrada.
Što Dekanova nagrada za vas znači izvan same potvrde uspjeha na papiru?
Mateja: Ta nagrada za mene znači puno više od same potvrde uspjeha na papiru. Ona mi je dokaz da se moj rad, trud i zalaganje zaista isplate. Također mi daje dodatni poticaj za daljnji rad i učenje. Vjerujem da se svaki uloženi trud na kraju prepozna i nagradi, što me dodatno motivira da nastavim istim putem i još više se posvetim onome što radim.
Andrea: Ova nagrada nije samo uspjeh na papiru, nego dokaz da se moji trud i učenje isplate i da je netko prepoznao moje zalaganje te ga nagradio. Definitivno je to motivacija i poticaj za moje daljnje učenje i izgradnju sebe u struci.
Tko vam je najveća podrška tijekom studija?
Andrea: Najveća podrška su moji najbliži. Obitelj, prijatelji, cimerice, koji su uvijek tu za mene, koji me podižu kada padnem i daju mi motivaciju za dalje. Također, vjera u Boga, koji mi daje snagu i sigurnost na svim mojim preprekama.
Mateja: Najveću podršku tijekom studija pružaju mi obitelj i prijatelji, koji su uvijek uz mene i daju mi snagu. Uz njih, veliku ulogu ima i vjera u Boga, koja mi daje mir, motivaciju i vjeru da mogu savladati sve izazove koji se nađu na mom putu.
Budući da ste cimerice, a studirate isti studij, učite li i pripremate li se skupa za ispite?
Andrea: Mateja i ja se poznajemo već dugi niz godina, ali kroz suživot smo još bolje upoznale jedna drugu. Za svaki ispit se spremamo i učimo zajedno te smo si međusobno velika podrška. Smatram da je sve lakše uz dobro društvo, posebno kada učiš uz nekoga tko te razumije i s kim dijeliš iste ciljeve. Potičemo jedna drugu na rad i napredak, a također smo si i motivacija. Zahvaljujem Bogu što smo zajedno jer ne bih mogla ni zamisliti bolju cimericu od nje.
Mateja: Andrea i ja smo cimerice već drugu godinu, a poznajemo se još iz srednje škole. Kako studiramo isti studij uvijek učimo zajedno i zajedno se pripremamo za ispite.
Smatram da je takav način učenja puno efikasniji jer objašnjavamo jedna drugoj zašto je nešto tako i međusobno se nadopunjujemo. Ujedno smo si i velika podrška, što mi jako puno znači.
Kao rezultat našeg zajedničkog truda, zajedno smo osvojile i Dekanovu nagradu, na što smo posebno ponosne. Zahvalna sam Bogu na ovakvoj prijateljici, kolegici i, naravno cimerici.
Zašto ste odabrale baš fizioterapiju – je li presudila želja za radom s ljudima ili neko osobno iskustvo?
Mateja: Fizioterapiju sam odabrala u srednjoj školi i tu sam se upoznala s ljepotom struke. Privukla me mogućnost rada s ljudima i činjenica da kroz svoj rad možeš nekome konkretno pomoći. Upravo taj osjećaj, kada vidiš napredak kod pacijenta i znaš da si mu pomogao da može kvalitetnije živjeti svoj život, za mene predstavlja najveću nagradu.
Andrea: Sama ljubav prema ovoj struci se razvila još u srednjoj školi, dok sam se tek upoznavala sa svijetom fizioterapije. Kroz školovanje, praksu i rad s ljudima upoznala sam novi svijet. Zavoljela sam fizioterapiju zato što ona izvlači iz mene ono najbolje – empatiju, humanost i želju da pomognem drugima. Sama činjenica da sam kroz svoj rad pomogla drugima je nešto neprocjenjivo. Smatram da je fizioterapija prije svega poziv koji zahtijeva istinsku spremnost i ljubav prema radu s ljudima.
Što je najteže u radu s osobama koje prolaze kroz bol ili oporavak?
Andrea: Kroz rad shvatila sam da je osnova uspješne rehabilitacije motivacija osobe. Kada osoba ima motivaciju i želju za uspješnim oporavkom puno nam je lakše raditi s takvom osobom. Također važan čimbenik je osloboditi osobu straha od boli. Kada je osoba u strahu i grču, malo toga možemo postići. Zato je bitna sama empatija i ljubav prema našoj struci.
Mislite li da se u društvu dovoljno razumije uloga fizioterapeuta ili se ona često podcjenjuje?
Mateja: Smatram da se u našem društvu još uvijek nedovoljno razumije prava uloga fizioterapeuta. Često nas ljudi nazivaju “maserima” i misle da se naš posao svodi isključivo na masažu, što je daleko od stvarnosti. Fizioterapija je zapravo vrlo široka i kompleksna grana koja se primjenjuje u gotovo svim područjima medicine. Nažalost, zbog nedovoljne informiranosti, fizioterapeuti su često potcijenjeni.
Postoji li predmet ili područje fizioterapije koje vas je posebno zainteresiralo?
Andrea: Fizioterapija je vrlo široka grana medicine i vjerujem da svatko tko se odluči za ovaj poziv može naći za sebe određeno područje. Za mene je to rad s djecom. Iako nisam još imala puno doticaja s tim, imam veliku želju za usavršavanjem u tom području. Uz to bi htjela upoznati i druga područja fizioterapije kako bih dodatno proširila svoje vidike.
Što je važnije u vašem poslu: znanje ili empatija?
Mateja: Smatram da je empatija nešto što svaki zdravstveni djelatnik treba imati. Svaki pacijent to zaslužuje, bez obzira na sve okolnosti, jer upravo kroz empatiju gradimo povjerenje i sigurnost.
Naravno, ne možemo ni bez znanja koje je važno u samom procesu liječenja. Bez stručnosti nema kvalitetne terapije ni napretka. Zato trebamo imati i empatiju i znanje, kao jedan paket. Tek tada smo kao zdravstveni djelatnici uistinu potpuni i možemo pružiti najbolje pacijentima.
Što vas motivira kada dođu teži periodi tijekom studija?
Andrea: Motivaciju za teške periode pronalazim u sitnicama koje meni puno znače. Na primjer, podrška obitelji i bliskih osoba, molitva, ljubav prema struci i želja da jednog dana budem dobar fizioterapeut. Također me motivira pomisao na slobodno ljeto ukoliko uspješno položim ispite na predrokovima. Svaka prepreka donosi novo znanje i iskustvo, a njezinim savladavanjem ostvarujem napredak i osobni razvoj.
Koji je vaš savjet kolegama koji tek počinju svoj akademski put?
Mateja: Moj savjet kolegama i studentima koji tek započinju svoj akademski razvoj jest da budu uporni, radoznali i da se ne boje izazova. Važno je postavljati pitanja, tražiti dodatno znanje i biti aktivan u praksi, jer se upravo na taj način stvara i samopouzdanje i stručnost. Najbitnije je vjerovati u vlastite mogućnosti i korak po korak graditi svoj put – rezultati uvijek dođu.
Andrea: Iskoristite svaku priliku za praktično znanje, postavljajte pitanja i učite iz iskustva. Jer ono što danas naučite, sutra će nekome značiti puno više nego što mislite. Rad, strpljenje i trud uvijek se isplate, možda ne odmah, ali sigurno na kraju.
Slaven Nevistić /Tomislavcity
