Srijeda, 25. svibnja  2011.

Siena – Buonconvento  (34 km)

U šest ujutro ulice su gotovo posve prazne, tek poneki prolaznik žuri i brzim koracima zamiče u sporednoj ulici. I ja žurim kao da želim nadoknaditi izgubljeno vrijeme. No osjećam da vrijeme provedeno u odmoru nije izgubljeno jer zaželio sam se pješačenja i pun sam snage i elana. Ugledam odjednom dva pješaka koji mi idu ususret i primijetim da nose torbe na leđima. Hodočasnici? – pitam. Da. To su Domenico i Claudio koji iz Vicence idu u Rim. Prespavali su u župnom domu i današnji im je cilj Ponte d’Arbia, koji se nalazi nešto bliže od moga cilja. Savjetuju mi da pođem s njima jer poznaju prečace kroz grad, no odbijem i kažem da ja slijedim GPS. Zaželimo si uzajamno sretan put i nastavimo dalje.

Nisam im rekao istinu, jer nemam namjere ići službenim putom koji vijuga u cik cak liniji kroz polja i livade seoskim cestama, kako moj vodič kaže. Odlučio sam naime ići nacionalnom cestom SS2 Via Cassia, koja skoro u pravoj crti vodi sve do moga cilja. Možda sam grdno pogriješio, jer promet koji se u sljedećih nekoliko sati valjao prema Sieni izgledao je  kao limeni val. U razmaku od nekoliko metara kamioni, autobusi, automobili i vespe polako su prolazili pored mene. U smjeru kojim sam ja išao tek poneko vozilo. Zar oni svi rade u Sieni? Kolona nije prestajala sve do devet sati, ali promet je još bio gust iako isprekidan. Srećom, cesta je dovoljno široka, a vozači valjda navikli na pješake ili barem bicikliste. Ipak sam napet od stalne koncentracije. Ni na trenutak ne smijem skinuti oči s nadolazećih vozila jer moram biti siguran da me vozač primijetio.

Na ulazu u mjesto Monteroni raskrižje. Jedna cesta nastavlja u centar, a druga skreće malo nalijevo i u luku, čini se, obilazi gradić. Krenem lijevo. Nakon nekoliko stotina metara vidim da se na ovom djelu odvijaju radovi iako sada nikoga nema. Još jedan kilometar i nađem se na AUTOCESTI! „Kako je to moguće?“ pitam se uplašeno. Nigdje nisam vidio znak da ona cesta prelazi u autocestu. Doduše primijetio sam znak zabrane prolaza za bicikliste, konjanike i pješake no u mojoj velikoj „umnosti“ mislio sam da je to zbog radova. Što sad? Da se vratim ili da nastavim? Niti jedno me vozilo nije preteklo pa pomislim da je ovaj dio zatvoren za promet. Nastavim dalje. Prijeđem na desnu stranu i hodam uza samu metalnu ogradu. Pogledam kartu i shvatim da moram pješačiti oko dva kilometra autocestom, prije nego što dođem do prvog izlaza. Skoro trčim. Veliki kamion prohuja pored mene, a vozač trubi i vrti glavom u nevjerici. No tri su mu trake na raspolaganju pa nema problema proći pored mene. S druge strane autoceste u mom smjeru promet je prilično gust. No, srećom, na ovoj strani tek me jedan kamion do sada pretekao. Malo poslije čujem buku iza sebe. Okrenem se i vidim kako jedan kamion pretječe jedan drugi. Sklonim se uz ogradu koliko sam mogao i čekam da prođu. I oni trube. Počnem trčati. I nisam prestao sve dok napokon nisam ugledao izlaz. Vidim nešto dalje ploču koja označava kraj autoceste. Dakle ipak radovi. Odahnem duboko i shvatim da je to bio dio s najmanje prometa od jutros.

Vjerojatno zbog šoka autoceste odlučim dalje krenuti službenim putom, kroz polja. Brzo se nađem na pješčanoj stazi, gdje mi stopala potpuno nestaju u sitnoj prašini. Cipele nisu hermetički zatvorene pa taj pijesak ulazi i u njih. Ništa bolje od toga za stvaranje žuljeva. Ipak ponekad trava prekriva put pa otresem pijesak s nogu koliko mogu. Kao i  često do sada trava na mnogim mjestima nije pokošena i seže mi do pojasa. A staza je toliko uska da kolica plivaju na travi više nego što voze po zemlji. Ne znam što je gore – gusti promet jutros na izlasku iz Siene ili ovaj pijesak i visoka trava. Dolazim nakon nekoliko kilometara u Lucignano d’Arbia, gdje se zaustavim na terasi jednoga bara i ručam – topli sendvič uz hladno pivo. Za susjednim stolom dva para engleskih turista raspituju se kamo idem. Oni su tu tjedan dana na odmoru i provode ga pješačenjem od mjesta  do mjesta.

Nastavim dalje cestom, nakon što sam otresao najveći dio pijeska iz cipela i čarapa. Odavde je promet vrlo rijedak pa ne moram stalno paziti na automobile. Jedini je problem opet neizdrživa vrućina. No napunio sam boce vodom, a i cilj više nije tako daleko. I, što je najvažnije, dan odmora je promijenio raspoloženje nabolje pa i pored svega uživam u pješačenju.

Dođem u Ponte d’Arbia, gdje bi po vodiču trebala biti današnja postaja, no u tome malom mjestu nema ni jednoga hotela pa sam odlučio ići dalje do Buonconventa, koji je udaljen četiri kilometra. Nije mi baš drago, no kilometre koje prijeđem danas ne moram prelaziti sutra, tješim se. Cesta povremeno prolazi kroz šumarke pa me barem nakratko stabla štite od sunca.

Na ulazu u grad sustignem nekoliko pješaka. Nose torbe pa pomislim da su hodočasnici. No i oni su turisti, također Englezi. Rezervirali su sobu u hotelu pa i ja nastavim s njima jer znaju gdje se nalazi hotel. Nešto dalje prolazimo pored hotela Roma pa spontano odlučim okušati sreću. Naravno da u ovom dijelu sezone imaju praznu sobu. Nije baš velika, no cijena od 35 eura sasvim je prikladna. A imaju i restoran.

Gradić od tek nešto više od 3000 stanovnika zaista je lijepo i mirno mjesto. Na popisu je kao jedno od najljepših sela u Italiji. Ime je dobio od latinskon „bonus conventus“ – sretan susret.

Najznačajniji povijesni događaj ovoga malog mjesta jest smrt cara Enrica VII. di Lussemburgo  1313. godine, koji je došao u Italiju da bi ponovno uspostavio carsku vlast.

Ima u njemu nekoliko crkava od kojih je najpoznatija crkva svetog Petra i Pavla. a i gradske su zidine vrijedne posjeta. No meni se najviše sviđa mirna i čak troma atmosfera koja vlada ulicama. Najbolje to ilustrira starija žena koja sjedi na stolici, u hladu kapije zidina, ispred kuće. Slikam taj prizor, no ona to i ne primjećuje.

U supermarketu kupim nešto hrane za doručak, jer ga u hotelu serviraju prekasno.

Navečer, dok sjedim na terasi uz večeru, pojave se i oni Englezi koje sam sreo popodne. A i onaj par koji sam sustigao na ulazu. Sobe su našli u drugom hotelu, no vlasnik je isti pa ih je poslao ovamo na večeru jer, kažu, njihov hotel nema restorana. Pričaju mi što su sve vidjeli na dosadašnjem pješačenju. Za Viu Francigenu nisu dosad ni čuli pa ih to jako zanima. Jedan od njih mi priča o „GR-u 20“, poznatom putu preko Korzike, jednom od najljepših i najtežih  putova Europe, nakon što sam rekao da planiram pješačiti po njemu. „Zaista je težak i više sliči na planinarenje nego pješačenje pa s vašim kolicima ne biste mogli proći.“

Četvrtak, 26. svibnja  2011.

Buonconvento – San Quirico d’Orcia   (23,2 km)

Predrasude

Na izlazu iz sela, oko 7 sati, ugledam dvojicu hodočasnika, koje sam jučer sreo u Sieni. Proveli su noć u župnom domu u Ponte d’Arbia i već prešli 4 kilometra. Cilj im je isti kao i moj pa odlučimo zajedno pješačiti. Iskusni su to hodočasnici. Bili se već u Santiagu de Composteli prije nekoliko godina a pješače često i kroz Italiju. Prvih nekoliko kilometra idemo po Vii Cassii, na kojoj je promet relativno gust. Onda put skrene na seosku cestu da bi nešto kasnije prešao u bijeli put. Domenico i Claudio imaju vrlo neravnomjeran ritam: sad gotovo trče, uspore, zaustavljaju se često pa ponovno ubrzaju. Moram ih često čekati pa im na kraju kažem  da mi to ne odgovara i nastavim svojim ritmom.

Krajolik je kao i tako često predivan. Livade na brežuljcima sliče ogromnim morskim valovima, a daleko gore na vrhu najvećega brijega, oko kojeg ću cijelo jutro obilaziti, selo Montalcino sa svojom tvrđavom i visokim crkvenim zvonikom. Šumarci izdaleka izgledaju kao ogromna gnijezda na padinama brežuljaka. Doline su prekrivene tankim prozirnim velom magle i kao da spavaju pod pokrivačem. Ovdje na visini od 400 metara sunce već grije punom snagom, a bijeli put po kojem hodam već se dugo sjaji kao ogledalo. Tu i tamo poneki vinograd i zgrade neke farme.

Dvojica Talijana daleko su iza mene i tek ih povremeno primijetim na zavojima puta kao pokretne točke. Ne idem brzo, no ravnomjerni ritam čini razliku. Malo mi je žao  što i oni ne pješače tako jer bih mogao vježbati svoj talijanski s njima. No njihov promjenjivi ritam vrlo je zamoran. Umjesto razgovora uživam u prirodi. I molim se. Molitva kroz ovakvu ljepotu nekako dođe spontano, jer samo Bog može stvoriti ovako nešto. Osjećam se jako dobro. Ispred sebe daleko dolje u dolini ugledam kuće nekog sela. Mora da je to Torrenieri, pomislim nakon što sam pogledao kartu. Srna brzo pretrči ispred mene i nestane u šikari pokraj puta. Dugo se spuštam bijelim prašnjavim putom i napokon dođem do sela. Podne je pa svratim u prvi bar pored kojeg prođem i naručim topli sendvič. Sjednem na terasu i ručam. Dva Talijana prođu i bez riječi nastave dalje. Valjda su ljuti na mene što ih nisam čekao. No malo kasnije ugledam Beate, zajedno s još jednom ženom i muškarcem. Čudim se što nije odmakla dalje jer otkad sam je sreo u Gambassi Terme, pauzirao sam jedan dan, a znam da ona nije namjeravala pauzirati. Kaže da je umjesto pauze pješačila u kratkim etapama. Nema više žuljeva, no muči je tendinitis na jednoj nozi, koja je vidljivo natekla. S njom su Catherine i Pierre, šezdesetogodišnji bračni par iz Pariza, koje je srela prije nekoliko dana i s kojima ponekad pješači. Popiju pivo i nastave. I ja to isto uskoro činim. Prolazim pored velikog stubišta na kojem sjedi neki čovjek i lista knjigu. Prolazim uz pozdrav, no on me zove pa se zaustavim i primijetim veliku torbu nedaleko pored njega. Hodočasnik je i zove se Fabio, kaže. Traži u svom vodiču broj telefona župnog ureda, no nema ga pa mu ga ja pročitam iz svog vodiča. Sjednem pored njega dok on rezervira krevet. Kako nam preostaje tek 10-tak kilometara do cilja, ne žuri nam se pa se vratimo na terasu i popijemo pivo zajedno. Fabio je 40-godišnjak iz Bologne. Uzeo je nekoliko tjedana odmora i eto hodočasti u Rim. Nije mu to prvo dugačko hodočašće. I on je išao u Santiago prije nekoliko godina.

Krenemo dalje. Put nas vodi mjesnom cestom uz jaki uspon. Cesta krivuda između livada i polja kroz poneki šumarak, no najvećim je dijelom izložena suncu koje sad popodne nemilosrdno žeže. Fabio ima sličan tempo kao i ja pa brzo napredujemo. Priča mi o svome radnom i privatnom životu. On je financijski savjetnik firmama, koje unajmljuju njegov servis po potrebi. Ponekad ima previše posla i zaradi puno novca, no ima i razdoblja bez ikakva posla. Nije oženjen i živi sa svojom prijateljicom u vlastitoj kući u Bologni. Vlastita kuća u rodnom gradu, i to u najljepšoj četvrti, jedan mu je od ispunjenih snova. Ispituje i on mene i dok mu pričam na talijanskom, ispravlja pogreške koje činim. Kad bih s njim putovao nekoliko dana mogao bih popraviti svoj talijanski, pomislim. Jako je simpatičan iako ne na prvi pogled sa svojom crnom neurednom bradom.

Dolazimo u San Quirico. On se zaustavlja pred crkvom, gdje već stoje ostali hodočasnici zajedno sa župnikom. Ja se uputim dalje i tražim prikladan hotel. Ima ih na pretek, jer to je poznato turističko mjesto. Neki me prolaznik uputi prema hotelu s pompoznim imenom „Palazzo del Capitano.“ Na recepciji naduta plavuša prezirno gleda moju prtljagu i odjeću. Odmah mi reče da soba košta 120 eura zajedno s večerom i doručkom, kao da me tom cijenom želi otjerati. Prihvatim, jer Fabio mi je rekao da je ovo mjesto jako skupo pa me nagovarao da i ja prenoćim u župnom domu. Tražim da mi udari pečat na hodočasničku iskaznicu, no reče mi da ću to sutra ujutro dobiti kad budem plaćao. Ispunim i potpišem uobičajeni formular, a ona zovne neku radnicu da mi pokaže gdje se nalazi restoran i soba. Ljubazna me gospođa vodi oko zgrade i u jednom uskom prolazu pokazuje gdje se nalazi restoran, a zatim me vodi u drugom smjeru pored crkve do sobe koja se nalazi u posebnoj depandansi. Soba je zaista velika i lijepa. Ispred nje salon s foteljama, kaučem i malom kuhinjom. Ostale su sobe prazne pa je to sve samo za mene. Brzo se tuširam,  operem rublje i izlazim u grad, gdje sam se dogovorio naći s Fabiom. On već šeta ulicom pa se uputimo na obližnju terasu. Kaže da je njegovo prenoćište udobno i da ih je župnik pozvao da zajednički idu na večeru u obližnji restoran, gdje će dobiti popust. Užasnut je cijenom koju ću ja platiti u hotelu i nagovara me da i ja s njima pođem na večeru.

Nešto kasnije pridruži nam se Beate i dvoje Francuza. Sad razgovor teče na engleskom jer to je jedini strani jezik koji oni govore. „Govore“ nije prava riječ jer ga samo natucaju pa često moram prevoditi na francuski i njemački. Fabio začudo govori prilično dobro engleski.

Priča im on koliko me soba košta i doda: „Da, svi Luksemburžani su bogati, jer su se obogatili pranjem novca radeći u bankama.“ „Da, i Slavko je bogat“ – nadoveže Beate. “On redovito prespava u hotelima, dok se mi valjamo po podu na istrulim madracima.“ I Pierre se umješa. On je stručnjak računovođa i „zna“ da u Luksemburgu nema ništa osim banaka i nekoliko tisuća bogataša, koji ne plaćaju porez.

„Ja nemam puno novaca“, pokušavam im objasniti. „Radio  sam u američkoj tvornici 36 godina i plaćao porez kao i svi ostali. Živio sam od svoje plaće, a sad živim od mirovine.“ Pierre se čudi da u Luksemburgu ima nešto drugo osim banaka. Raspituje se o plaćama i čudi se kako su visoke. „Da, Pierre, dok vi u Francuskoj ili Italiji štrajkate zbog valjanih ili nevaljanih razloga, Luksemburžani rade. Posljednji generalni štrajk bio je za vrijeme Drugoga svjetskog rata protiv Hitlera.“ Oni su krajem 18. stoljeća umirali od gladi i bili prisiljeni seliti se u Ameriku, i to nikad nisu zaboravili. Narod je to seljačkoga duha i pameti. Stoje čvrsto na zemlji i znaju da jedino radom mogu nešto postići. Rijetko kada sam vidio tako radin i miroljubiv narod. I tako tolerantan. I pored gotovo 50 posto stranaca nema previše problema. Dok drugi troše milijarde na naoružanje, oni investiraju u suvremenu tehnologiju, kao na primjer satelitsku – čak imaju već više od dvadeset komunikacijskih satelita u svemiru (Astra). Svi govore barem 3 jezika: luksemburški, francuski i njemački, koji su i službeni jezici, a mnogi govore i engleski. Dok se radnici u drugim zemljama moraju boriti za povišice plaća, oni imaju sistem (takozvani indeks) koji im zakonom jamči povišicu plaće od 2,5 posto, čim cijene košarice od 300 najosnovnijih artikala poskupi toliko. Dok Merkel Nijemcima objašnjava kako bi zakonom zajamčene minimalne plaće uništile ekonomiju, oni već više od 40 godina uživaju u tome. Njihovi političari Werner, Santer i Junker učinili su više za stabilnost u Europskoj uniji nego svi Sarkozyi i Berlusconii ovoga svijeta.

No vi ste u pravu – ja sam zaista jako bogat. Zdrav sam, imam divnu obitelj,  radim ono što volim i zadovoljan sam onim što imam. A mogu objektivno komentirati Luksemburžane, jer iako imam njihovo državljanstvo, ja sam bio i ostao HRVAT.

Prenuh se malo od žestine kojom im to objašnjavam. Ništa me više ne naljuti od predrasuda. Ovi su ljudi školovani i obišli su svijet, a ništa ne znaju o najbližim susjedima. Nije čudo da je Europa provela najveći dio svoje povijesti u ratu sa susjedima.

Dok mi tako pričamo, ugledamo mladu ženu s velikom torbom iz koje vire dvije debele knjige, kako nešto traži. Fabio, džentlmen, skače i objašnjava joj put do župnog ureda. Uskoro se mlada žena vraća zajedno sa župnikom koji joj nešto objašnjava. Beate primijeti: „Sa mnom nije bio tako šarmantan!“ „E, ona ima nekoliko godina manje, na koje ni župnik nije neosjetljiv!“ Fabio, koji se brine o svima, nagovara me ponovno da idem s njima na večeru pa pristanem i idem na recepciju hotela, gdje se sada nalazi druga, ljubazna djevojka, iako ne onako lijepa kao plavuša, pa tražim cijene sobe bez večere i doručka. Najprije mi reče 80, a onda smanji na 75 eura. Platim, dobijem pečat i idem u župni ured. Tamo kolona hodočasnika čeka u redu dok župnik upisuje njihove podatke u neku knjigu. Telefon mu često zvoni pa prekida upisivanje i dugo priča na telefonu. Taj šou traje predugo, a gladan sam pa potapšem Fabia po ramenu i kažem mu da idem na neku terasu večerati.

Sjednem za jedan stol na prvoj terasi restorana i naručim jelo. Vlasnik me pita što ću piti i kad sam mu rekao bijelo vino, donese mi punu bocu i kaže da ću platiti samo onoliko koliko stvarno popijem. Dobar sistem, pomislim. Jelo je fantastično. Dok u njemu uživam pojavi se mlada hodočasnica koju smo primijetili prije i pita može li i ona sjesti za isti stol. I njoj je župnik išao na živce sa svojom teatralnošću. Sjedne dakle i naruči isto jelo kao i ja jer joj izgleda lijepo. Još me pita može li mi pomoći s vinom jer ne vjeruje da ću ja moći sve to popiti. Ne objašnjavam joj da ću platiti samo onoliko koliko popijem.

Ilse je Belgijanka, točnije Flamanka iz Brisela. Trideset i tri godine mlada i odlučila ići do Rima. Nije joj to prvo pješačenje. Radi u ministarstvu kulture kao savjetnica. Blago meni, okružen sam savjetnicima. Popije Ilse veći dio vina i pomogne mi pri jelu, iako sama nije naručila ništa osim pašte, jer, kako kaže, nije toliko gladna. Shvatim da nema dovoljno novaca pa ne prosvjedujem. Ilse ode spavati, a ja malo prošetah gradićem. Malo je to mjesto s nekih  2.500 stanovnika pa brzo završih šetnju. Radovi na glavnoj ulici ne čine gradić baš ugodnim. Crkva je mala, ali vrlo lijepa. Stvorena za molitvu, kojoj se prepuštam.

Petak, 27. svibnja  2011.

San Quirico d’Orcia – Radicofani  (32,9 km)

Let him go[1]

 

Izlazim iz svoje rezidencije i gotovo se sudarim sa Ilse, koja je također tek krenula. Ostali hodočasnici već su davno otišli. Krenemo zajedno iako oboje najradije pješačimo sami. Dogovorimo se da ćemo se rastati nakon nekoliko kilometara. Bijeli put nas vodi, odmah nakon gradića, uzbrdo. Hodamo užasno brzo pa smo se oboje toliko zapuhali da uopće ne možemo razgovarati. Mislio sam da je to njezin ritam, a ona mislila da je to moj, pa smo usporili čim smo shvatili zabludu. Ilse pješači u sandalama bez čarapa. Pitam pješači li uvijek  tako i reče da je ovo prvi put. Kupila je nove, lagane, sandale pa ih je htjela isprobati. Rezultat se uskoro pokazao – po dva velika žulja na svakom stopalu. Stavila je obični sparadrap na njih. Savjetujem joj da stavi compeed, no ona zna dobro što je za nju bolje. Dobro. Nakon pet kilometara ona krene preko livada, a ja skrenem na Viu Cassiu.

Cesta se penje i spušta u pravilnim intervalima. Promet je neznatan pa bez opasnosti mogu promatrati krajolik oko sebe. Sličan je onomu od jučer i čini se još ljepšim. Daleko ispred sebe  ugledam pješaka koji se kao velika točka polako miče uzbrdo. Ja napredujem prilično brzo iako je već vruće – valjda sam se na to u međuvremenu naviknuo. Dolazim u selo Galina. Pored ceste u hladu ogromnoga stabla, terasa sa stolovima. I za jednim stolom prepoznam Beate. Sjedi zajedno sa Domenicom, kojeg sam jučer primijetio u skupini hodočasnika. Rođen je u Comu, a radio je prije mirovine za Siemens kao tehnički direktor u Milanu. Govori malo njemački i engleski, a, koliko mogu procijeniti, težak oko 120 kg. Fabio mi je o njemu pričao i divio se kako Domenico dobro pješači i pored svoje težine. Pijemo kapučino i jedemo kolače. Domenico je vrlo simpatičan i pun humora. Dok se smijem njegovim komentarima o nezgrapnosti konobarice, Ilse prolazi, no ne zaustavlja se. Catherine i Pierre se pak zaustave i sjednu s nama. „Prava obitelj“, komentira Beate. Pijemo još po jedan kapučino i uživamo u hladovini i razgovoru, koji teče na nekoliko jezika. Kad zapne, prevodim. „Ostani s nama“, kaže Pierre. „Lakše je ovako razgovarati nego tražiti riječi!“ Znam, no ja pješačim sam.

Pozdravim ih i nastavim. „Vidimo se večeras“ – doviknem prije nego što krenem. Da, zaista je to neka vrsta obitelji. Isti problemi, ista zadovoljstva i motivacije.

Put skrene s glavne ceste na seoske putove. Asfaltirani su, no asfalt je ispucao pod vrućinom i vlati trave vire iz tih pukotina. Trava je također prekrila veliki dio ceste na obje strane. Desno nepregledne livade i obrađena polja, a s lijeve strane strmi brežuljci, oko  kojih obilazim. Ni daška vjetra. Vrućina je opet užasna. Kapučino koji sam popio već je davno izišao s potocima znoja. Telefon zvoni – supruga me zove. Srsi me prođu. Mora da je nešto važno jer nikad me ne zove ujutro. Glas joj drhti. „Paddy više ne može trpjeti bolove. A ja ne mogu tu patnju više gledati. Što da radim? “  Dah mi stane. U grlu me guši. Ruka kojom držim telefon trese se. „Jesi li još tu?“ „Da, tu sam“ „Što da radim?“  Pred očima prolijeće film ogromnom brzinom; Paddy kao mali, slatki psić s kovrdžavom dlakom pun igre i gluposti. Stariji, divne duge dlake u tri boje, koju je supruga svakodnevno češljala kao neku lutku i kojoj su se svi divili dok bih ga izvodio. Svi su ga htjeli milovati. Paddy, koji je uvijek znao kad se vraćam kući i strpljivo me čekao pred vratima. I koji bi trčao u krugu cvileći od uzbuđenja kad bi me napokon ugledao. Paddy kako trči pored mene dok bih trenirao. Pady kako naslanja glavu u moje krilo kad bih bio umoran ili tužan. Tisuće slika prohuja kroz glavu. „Let him go!“  – kažem supruzi. Pusti ga da ode. Oslobodi ga bolova. Let him go.

Telefon još držim u ruci, no ni supruga ni ja ne možemo izustiti niti jednu riječ. Koračam i dalje automatskim pokretima i pritišćem telefon na uho i slušam jecaje s druge strane. „U redu“, čujem napokon. „Hoćeš li da se vratim kući?“ pitam. „Ne, nemoj se vraćati jer znam da bi ti srce puklo.“

Znoj se miješa sa suzama i zajedno teku niz lice. Ne brišem ga. Molim se za Paddya.

Nešto dalje vidim stado ovaca kako pase po obronku brežuljka, dva psa ih čuvaju. Jedan od njih sjuri se niz obronak prema meni i laje promuklim glasom. Star je i glas ga izdaje, no ipak trči za mnom i laje. Tjeram ga, no on inzistira. Srce mi puca.

„Zar se moliš za običnog psa?“ reći će mi Ilse navečer. „Pa životinje nemaju dušu.“ „Tko to može znati? Ne tako davno vjerovalo se da ni žene nemaju dušu. Tko nikad nije imao psa, ne može razumjeti to prijateljstvo, uzajamno povjerenje i bezgraničnu, nekritičnu ljubav.

Više ne osjećam ni umor ni vrućinu. Jednostavno koračam naprijed. Nigdje nikoga. Sam sam sa svojim samosažalijevanjem. Da, Paddy će uskoro biti oslobođen bolova i trebao bih biti sretan što je tako. Umjesto toga tužan sam. Tko može shvatiti ljudsku psihu? Ja zasigurno ne mogu.

Vraćam se na Viu Cassiu. Kamioni i automobili. Automobili i kamioni. Dobrodošli su jer tako se moram usredotočiti na nešto drugo. Raskrižje, nakon kojeg znam da se put penje dugih osam kilometara do cilja. Napunim boce vodom u gostionici i odmah nastavim. Seoska, uska cesta bez prometa penje se uz beskrajni brijeg. Bacim ponekad pogled nastranu, no oči su mi pune neke tekućine pa samo kao kroz maglu nazirem krajolik oko sebe. Hrlim naprijed kao da od nečega bježim. I dođem u Radicofani  u 14 sati.  Prolazim kamenom popločanim, praznim ulicama i tražim hotel. U hladu ispred jedne kuće starac sjedi i gleda kako se približavam. Pokazuje mi rukom u kojem se smjeru nalazi jedini hotel i nastavi zuriti ispred sebe. Hotel se nalazi na izlazu iz sela, uz glavnu cestu.

Odmorim se i oko 17 sati idem u selo. Vraćam se u centar  istom ulicom kojom sam došao i ulazim u malu crkvu. Unutra je svježe i mirno. Kleknem i molim se.

Razgledam selo, koje je zaista divno sa svojim kamenim ulicama i kućama. Nema uopće prometa pa izgleda mirno i čak pospano. Tek poneki prolaznik po ovoj vrućini usudi se izaći iz kuće.

Pored crkve bar s terasom. Bijelo vino, sir i kindle. Čitam, no ne dugo. Fabio se pojavi i sjedne za moj stol. I on naruči vino pa mi priča kako je jutros krenuo u pet sati i stigao u jedanaest. Do sada je spavao. Kaže da su i svi ostali stigli, osim Beate i Ilse. Dok mi pričamo, vidimo kako njih dvije teturajući prolaze nedaleko od nas. Zalutale su i satima lutale preko polja. Jednu muče žuljevi, a drugu tendinitis i žuljevi.

Ilse se nakon sat vremena ponovno pojavi i traži ljekarnu, koja je, nažalost, zatvorena. Njezini su žuljevi prerasli u otvorene rane koje krvare. Fabio trči iz prodavaonice u prodavaonicu i traži zavoje za njezine noge. Claudio joj je poklonio čarape. Ja joj predložim da dođe na večeru u moj hotel, gdje joj dam antibiotik kremu te nekoliko compeed i sparadrap zavoja. Priča mi za vrijeme večere kako su njih dvije zalutale slijedeći znakove Vie Francigene, koji su odjedanput nestali. I lutale po livadama 3 sata.

Otpratim je do župnog doma i gledam kako šepa. Mladost, ludost.

[1] Pusti ga da ode!

Nastavlja se….

 

Slavko Jurčević

Fotogalerija: Slavko Jurčević/Privatni album