Ponedjeljak, 2. svibnja 2011.
Pont Saint Martin – Ivrea (22 km)
Ovisnost o nepouzdanoj tehnici
Put od Pont St. Martin do Ivree prolazi kroz dolinu, uz rijeku Doru, ispod padina brijega. Nema uspona niti spustova pa brzo napredujem. Etapa je relativno kratka i bez nepredvidljivih prepreka pa stignem u Ivreu nešto prije 2 sata, iako sam poslije ručka pauzirao gotovo jedan sat uz rijeku.
Odlučim se raspitati za hotel u turističkom uredu, jer grad je prilično velik pa želim izbjeći dugo lutanje u potrazi za prenoćištem. Turistički ured je, nažalost, zatvoren do 3 sata pa sjednem na obližnju terasu i čekam. Dok to činim, izvadim iPnone u namjeri da pošaljem supruzi poruku, kao što to činim svaki dan nakon dolaska na cilj. Međutim iPnone ne pokazuje znakove života, kao da mu je baterija potpuno prazna. Imam baterijski punjač pa ga uključim, no nakon nekoliko minuta ekran je još uvijek taman. Ne mogu vjerovati da je crknuo tek tako. Sad mi se odjedanput žuri. Moram naći prodavaonicu gdje mogu popraviti svoj telefon ili kupiti novi. Pitam vlasnika bara ima li u blizini neki hotel i on me uputi u obližnju ulicu. Ulazim na recepciju, gdje me dočeka jedan čovjek i na moje pitanje o slobodnoj sobi reče mi da je hotel zatvoren jer izvode radove na njemu.
Vratim se ponovno na terasu i čekam da se turistički ured otvori. Telefon je još uvijek mrtav.
Ured se otvori točno u 3 sata i odmah ulazim unutra. Djevojka mi pokazuje nekoliko adresa, ali najbliži je hotel udaljen jedan kilometar u smjeru iz kojeg sam došao. Opet.
Zamolim je da priupita ima li slobodnih soba, što ona odmah učini pa mi rezervira jednu. Žurim kroz grad i još nekoliko puta provjeravam je li telefon možda oživio. Nije.
Dolazim pred hotel i zvonim, kao što piše na vratima. Stariji čovjek otvara i pokazuje mi sobu. Meni nije važno gdje se nalazi ormar ili tuš. Odmah ga pitam ima li u blizini prodavaonica mobitela. Kaže da su dvije u blizini te mi objašnjava gdje su. Još mi pokaza na telefon na noćnom stolu i reče mi da ako želim s njim razgovarati, trebam okrenuti broj 9. Dobro, kažem a mislim u sebi: zašto bih ja želio s tobom razgovarati.
Brzo se tuširam i silazim. Vlasnik mi još jednom objasni gdje se nalaze prodavaonice i dadne mi plan grada. Prva prodavaonica ne prodaje mobitele, ali druga da. Pokazujem svoj iPhone i objašnjavam mladom čovjeku što se dogodilo.
„Ostavite ga ovdje sat vremena pa ću ga ja priključiti na struju i ponovno napuniti bateriju.“ Nećkam se jer kakvu garanciju imam da će me dečko prepoznati, ili htjeti prepoznati kad se vratim – ipak sam u Italiji. No povjerujem mu i ostavim mobitel. Prošetam se gradom, sjedim na terasi, ali svako malo pogledavam na sat. Znam da će se supruga zabrinuti ako se ubrzo ne javim.
Vratim se u prodavaonicu nakon sat vremena i dečko mi reče da je telefon mrtav. Kupim odmah novi mobitel, ali bez ikakvih drugih mogućnosti osim telefoniranja i slanja poruka. Sličan sam problem imao i na putu u Međugorje, prije dvije godine. Valjda zbog razlika u naponu u različitim zemljama i svakodnevnih punjenja ta osjetljiva tehnika ne izdrži. Pošaljem poruku da je sve osim iPhona u redu. Odsad više nemam internet. No imam telefon, što je najvažnije.
Vratim se ponovno smiren u hotel i operem rublje koje sam danas nosio. Odmorim se i pripremim za izlazak u grad. Na recepciji nema nikoga, a vanjska su vrata zaključana. Imam samo ključ od svoje sobe pa zovem glasno. Nitko se ne javlja, popnem se na drugi kat i ponovno zovem. Nikoga.
Na recepciji ima prozor koji otvorim, međutim on gleda na dvorište, a kapija je također zaključana. Pa gdje sam ja ovo? U zatvoru?
Zovem glasno kroz prozor, ali se nitko ne pojavljuje. Sjetim se da imam telefon pa tražim i nađem broj na recepciji. Vlasnik se odmah javi i dotrči. Malo ljutit, pitam ga moram li svaki put telefonirati ako želim izaći iz hotela. „Pa rekao sam Vam da iz sobe nazovete broj 9 ako me trebate“, reče on uz osmijeh. Točno.
Otvori mi „zatvorska“ vrata te izađem u grad.
Ivrea leži u bazenu u kojemu je u pretpovijesno doba bilo ogromno jezero. Danas pet manjih jezera okružuje grad.
U 20. stoljeću Ivrea je bila poznata u svijetu po tvornici pisaćih strojeva i računala Olivetti, čije se sjedište nalazilo tu. Godine 1970. tu je 90.000 stanovnika živjelo i radilo. Kad se tvornica zatvorila, broj stanovnika pao je na manje od 30.000.
Danas je Ivrea poznata po svom karnevalu za vrijeme kojeg se odvija borba narančama. Kola napunjena narančama, vučena konjima. Na njima se nalaze i borci s pancirkama i kacigama. Zaustave se na svakom trgu, gdje ih drugi borci očekuju naoružani također narančama. I onda započinju jedni na druge bacati naranče.
Srećom, to se događa u veljači pa ne riskiram da mi netko razbije glavu nezrelom narančom dok hodam gradom.
Sutradan, na rastanku, vlasnik hotela poklanja mi kemijsku olovku s imenom njegova hotela.
„Neka Vas ovo podsjeti ponekad na mene!“ Otključa mi vrata i pusti me van.
Utorak, 3. svibnja 2011.
Ivrea – Santhià (38 km)
Hrvati su svjetski ljudi
Po treći put prolazim sad praznim ulicama. Čini mi se da grad nije više onako velik kao jučer. Brzo se nađem u polju izvan grada i prolazim pored nekoga malog jezera, gdje se moram braniti od komaraca veličine vrabaca, kako mi se čini. Nisam se zaustavljao i divio ljepoti jezera baš zbog tih komaraca. Nastavim dakle put i nakon nekoliko stotina metara shvatim da je Via Francigena skrenula s direktnog puta da bi prošla pored tog jezera.
Sad prolazim kroz šumu, blatnjavim i na mjestima potpuno vodom prekrivenim putom. I ovdje ima komaraca iako nešto manje nego pored jezera. Drago mi je bilo kad sam napokon, nakon 5-6 km izašao iz šume i našao se na cesti koja prolazi kroz mala sela.
Jedno od tih mjesta, koje se zove Viverone i leži pored istoimenog jezera, nešto je veće od ostalih. Na ulazu stoji ploča „Viverone – Gemellato con – Povljana, Croazia“.[1] Svijet je zaista malen. Slikam tu ploču i nastavljam kroz selo ne zaustavljajući se, jer cilj je još daleko.
Da bih ponovno izbjegao nepotrebno zaobilaženje, hodam državnom cestom. Promet je gust, međutim cesta je široka i pored bijele crte jedan je metar širine ostavljen za bicikliste i pješake.
Nakon gotovo 38 kilometara, umoran i znojan ulazim napokon u Santhià. Garmin mi kaže da je hotel Vittoria najbliži pa se uputim prema njemu. Ulazim u hotel i na recepciji dva čovjeka. Vlasnik i jedan gost. Vlasnik me uz osmijeh pita jesam li umoran i želim li udobnu sobu. „Si e si“ – odgovorim. I umoran sam a želim i udobnu sobu. Pita me odakle dolazim i kamo idem. Kažem da sam Hrvat iz Luksemburga, ali da dolazim pješice iz Francuske na putu za Rim.
Gost, koji se predstavi kao Marcello, pita me gdje ću odsjesti u Rimu. E, moj Marcello, ja ne znam gdje ću spavati sutra navečer, a kamoli u Rimu, koji je udaljen jednu vječnost. Kaže da ima prijatelja koji iznajmljuje sobe i napiše mi njegovu adresu i broj telefona. Zahvaljujem, no ispričavam se zbog umora pa idem u svoju sobu. Srećom, lift je tu pa ne moram vući Wheellie uza stepenice.
Nakon uobičajenih aktivnosti i kratkog odmora idem u grad i tražim gdje mogu kupiti talijanski rječnik. Imao sam jedan jako dobar na iPhoneu, međutim ostao sam i bez jednog i drugoga. Ubrzo nađem knjižaru i pitam gospođu ima li mali rječnik talijansko–francuskoga, –engleskog ili –njemačkog. Nađe mi jedan talijansko–engleski, koji nije previše težak. Pita me odakle dolazim i kako to da govorim tako dobro talijanski. Znate u Luksemburgu svi govore nekoliko jezika. Zapanjena je. A kad sam rekao da sam Hrvat, onda čuđenju nema kraja. Kako to da netko govori toliko jezika? E, mi Hrvati smo svjetski ljudi.
Nađem terasu, sjednem i čitam uz čašu bijelog vina. Uz vino dobijem nekoliko komada tople pizze, čips i masline pa je lakše čekati vrijeme večere, koja je ovdje između 7,30 i 8 sati.
Nešto kasnije vidim jednu hodočasnicu kako s torbom na leđima ulazi u gostionicu i nakon kratkog vremena izlazi s vlasnikom koji, kako čujem, ima ključeve od prenoćišta za hodočasnike.
[1] Viverone i Povljana na otoku Pagu gradovi su prijatelji.
Srijeda, 4. svibnja 2011.
Santhià – Vercelli (27,8 km)
Rižina polja
Ponovno je sretnem sutradan ujutro dok prolazim kroz neko malo selo. Njemica je. Krenula je tek jutros i planirala je stići u Rim trećega lipnja. Prava Švabica. Isplanirala sve do kraja. Reče mi još da ima 66 godina. Podsjetim je na pjesmu koju je Udo Jürgens pjevao: „Mit sechs und sechzig Jahre, da fängt das Leben an…“[1]
Smije se i potvrđuje. Ima petero djece i četrnaestero unučadi. Muž koji je bio pedijatar umro je i sad ima vremena za sebe. Izlazimo zajedno iz sela i slijedimo put koji sad vodi kroz rižina polja. Ta su polja dugačka oko 200 metara i isto toliko široka a gotovo su sva sada ispunjena vodom. Između njih put i kanali pomoću kojih se natapaju. Bez ikakve potrebe obilaze oko tih polja u cik-cak liniji.
Kažem Njemici, koja se zove Beate, da mi je to nepotrebno gubljenje vremena i energije i da ću nastaviti cestom. Ona kao prava Njemica slijedi upute svoga vodiča i nastavlja između rižinih polja. Slikamo se uzajamno i rastajemo uz želju da se ponovno sretnemo.
Ona nastavi kroz polja, a ja cestom. Zaboravio sam je pitati gdje namjerava prenoćiti. Međutim kako ja namjeravam pješačiti sam, nije mi to ni važno.
Dolazim u Vercelli bez posebnih događaja. Krajolik kroz koji sam prolazio jednoličan je i ružan – rižina polja s obiju strana ceste sličila su jedna na druge.
Slijedim svoj GPS do središta grada i onda tražim najbliži hotel. Slijedim upute i nađem se na nekom trgu. GPS mi kaže da sam stigao na cilj. No od hotela ni traga ni glasa. Okrećem se uokolo, ali ne vidim ga. Elegantna gospođa, s naočalama koje joj pokrivaju veći dio lica, prolazi pored mene i upitam je gdje je hotel. „Pa taj hotel je već više od godinu dana zatvoren.“ Ima li neki drugi u blizini? Ima hotel Giardinetto. Izvadi svoj mobitel iz torbe i zove. Rezervira mi sobu i još me dovede do ugla ulice u kojoj se hotel nalazi. Talijanska ljubaznost. Ili ženska.
Dok sam tražio hotel, nisam imao vremena razgledati grad pa to činim predvečer.
Vercelli se nalazi pored rijeke Sesia u dolini rijeke Po. Važan je centar za uzgoj riže i okružen je njezinim poljima, koja su ljeti potopljena.
Prvo sveučilište financirano javnim novcem osnovano je u Vercelli 1228. godine. Danas je to sveučilište književnosti i filozofije i jedan od kampusa Politecnico di Torino.
Ima nekoliko važnih spomenika, a najvažniji su: Katedrala, koju je sagradio Sveti Euzebi di Vercelli, kome je bila posvećena, nakon njegove smrti. U njoj se nalaze vrijedne slike – čitam imena nekih umjetnika: Gaudenzio Ferrari, Gerolamo Giovenone…
Basilica di Sant‘Andrea, koju je sagradio kardinal Guala Bicchieri 1219. godine. To je jedan od najljepših i najbolje sačuvanih romaničkih spomenika u Italiji.
Lijep je to grad s vrlo ugodnom atmosferom. Vrlo široka pješačka zona, ograničena velikim stablima, koja daju ugodnu hladovinu. S obiju strana nalaze se uske ulice. Dok hodam razgledajući okolne zgrade, jedan me vozač pita smije li on tu parkirati automobil. Smiješ, smiješ, kako da ne. Bio je to još jedan od čestih slučajeva, kad je netko mislio da sam iz tog mjesta.
Odem do turističkog ureda, gdje dobijem neke karte. To su, nažalost, fotokopije pa se na njima baš puno i ne vidi. Ali rekoše da je put dobro označen pa neću imati problema slijediti ga.
Nađem slobodan stol na jednoj od mnogih terasa i uz uobičajenu čašu bijelog vina sjedim i promatram šetače. I slušam kako živahno razgovaraju. Kakav divan jezik!
[1] Život počinje u 66. godini…
Slavko Jurčević
Fotogalerija: Slavko Jurčević/Privatni album
Nastavlja se…
