Nedjelja, 8. svibnja  2011.

Pavia – Santa Cristina  (27,4 km)

Fijuk vjetra u župnom  domu

Ulice su ujutro gotovo prazne. Ona gomila ljudi od sinoć je nestala. Tek čistači ulica koji  bacaju vreće pune smeća u kamion. I ja.

Ubrzo sam izvan grada. Jutros sam odlučio slijediti državnu cestu jer službeni put ponovno ide kroz rižina polja, kojih mi je stvarno dosta. Sinoć sam usporedio karte u svom vodiču s kartama koje Nizozemci imaju i zamijetili smo velike razlike. U njihovu je vodiču Via Francigena mnogo kraća. Kažu mi da ipak ne slijedi uvijek znakove. Koja je inačica onda točna? To samo Bog zna.

Promet je gust, kao i na svim talijanskim cestama. Vozači mi često mašu i trube na pozdrav. Kakva razlika od švicarskih vozača. Ipak moram stalno biti na oprezu jer su automobili tako blizu jedni drugima da me vozači  primijete u posljednjem trenutku. Vozači kamiona već izdaleka skrenu nalijevo i tako mi dadnu dovoljno mjesta. Čak i uključe žmigavac da bi pokazali onima iza njih da dolazi prepreka.

Neki naglo skrenu kad me primijete, a neki, navlastito žene, ne mrdaju ni milimetra. To su mi kasnije potvrdili i ostali hodočasnici.

Negdje na pola puta prolazim kroz oveće mjesto Belgioioso, gdje se zaustavim i ručam. Razmišljam da li da nastavim cestom, ili da slijedim GPS kroz polja. Odlučim ipak krenuti preko polja, jer je malo manje opasno. I začudo manje je rižinih bazena. Umjesto njih ogromna površina prekrivena makovim cvijećem. Lijepo ih je vidjeti.

Prolazim i kroz mala sela pa čak i pored groblja za sitne životinje, kako na ploči piše. Put je većinom prekriven sitnim pijeskom, a tek rijetko travom. Mogu zamisliti kako taj put izgleda nakon kiše. Užasno je vruće. Ni daška vjetra nema. Sad mi je žao što nisam išao cestom. E, moj Slavko. Ti stvarno ne znaš što hoćeš!

Dolazim na cilj oko 3 sata. Na ulazu u gradić sretnem neku gospođu i pitam je ima li tu neki hotel. U mom vodiču nisam našao niti jedan. „Ovdje nema hotela. Tek župni dom, gdje hodočasnici mogu prenoćiti.“ Sljedeće je mjesto predaleko pa mi ništa drugo ne preostaje. Gospođa mi objasni put do doma, koji se nalazi odmah pored crkve. Jedan me čovjek odvede do pred vrata doma, u kojem nađem desetak ljudi kako sjede i piju. Jedan od njih odmah prilazi i pita želim li tu prenoćiti. Dogovara se s nekom gospođom gdje da me smjeste, jer imaju rezervaciju za 6 hodočasnika.

Povede me na prvi kat i pokazuje veliku dvoranu s 20-tak kreveta i još toliko madraca nagomilanih u jednom kutu. Tuš i WC su u prizemlju. A imaju također jednu sobu s dva kreveta i kupaonicu  s WC-om. Budući da sam došao prvi, mogu uzeti tu sobu. Kažem mu da će vjerojatno Nizozemci doći nešto kasnije i da ću u tom slučaju njima prepustiti sobu da gospođa ne bude morala spavati u velikoj dvorani s toliko muškaraca. „Kako želite.“ Dadne mi ključ od sobe, a dvorana nema ključa. Tuširam se u kupaonici pored sobe, a stvari raspakiram u dvorani.

Nešto kasnije Nizozemci su tu pa im prepuštam ključ od sobe. Zaista su zahvalni. Čak me časte i pivom. Dok se oni tuširaju, ja sjedim u baru i pijem pivo. Dolazi župnik i pita jesam li zadovoljan  prenoćištem. „La guerra come la guerra“[1], šalim se i zahvaljujem na gostoprimstvu.

Pita me namjeravam li sutra ići do Piacenze, što potvrdim. „U tom slučaju morate čamcem preko rijeke Po, a čamac morate rezervirati još danas.“ Pitam gdje mogu rezervirati, a on  ponudi da  će on to za mene učini. Odmah telefonira i dogovori se s taksistom da u 13 sati dođe  po mene i vjerojatno dvoje Nizozemaca. Župnik mi još objasni gdje možemo dobro večerati s popustom zato što smo hodočasnici. Zahvalim mu i on odlazi.

 

Nizozemci se uskoro pojave pa idemo do restorana koji mi je župnik pokazao i sjednemo na terasu. Pijemo pivo i čekamo vrijeme za večeru. Obavijestim Nizozemce o prijelazu preko rijeke Po. Oni nisu namjeravali ići do Piacenze jer je to put od preko 38 km, no nakon dugog dogovaranja odluče to ipak pokušati. Ako se ne pojave do 13 sati na obali, onda znači da neće doći. Večerali smo zaista dobro i jako jeftino, jer smo dobili popust od deset posto.

Vraćamo se nakon večere u dom i župnik nam reče da ona šestorica koji su bili rezervirali mjesto nisu stigli. Baš mi je žao (ili nije). Imam večeras 20 kreveta na raspolaganju. Doduše na njima nema ništa osim tanke deke, ali ja sam ponio vreću za spavanje pa to nije problem. Umjesto jastuka stavim dvije veste i spreman sam za spavanje.

Nažalost, od spavanja neće biti ništa veći dio noći. Probudi me zviždanje vjetra ispod vrata. Dignem se i tražim odakle dolazi taj vjetar i nađem u susjednoj prostoriji otvoren prozor. Zatvorim ga. Nedugo zatim čujem neko lupanje o zid. Mislim da netko želi ući, no ne vidim nikoga. Opet tražim i nađem na jednom prozoru drvene žaluzine koje nisu pričvršćene pa lupaju zbog vrlo jakog vjetra. Valjda ću sad moći spavati. No vjetar i dalje fijuče kroz ogromnu zgradu na kojoj prozori nisu baš u najboljem stanju. Ipak pomoću čepova koje imam u ušima i zbog velikog umora, zaspim negdje u rano jutro.

[1] Rat kao rat

Emilia –  Romagna

Ponedjeljak, 9. svibnja  2011.

Santa Cristina – Piacenza   (38,2 km)

Barcaiolo

Mobitel me budi u 5,30. Imam osjećaj da uopće nisam spavao, a očekuje me etapa duga više od 38 km. Dignem se i na brzinu spremim. U obližnjem baru doručkujem i krenem na dugi put. Pokušam slijediti GPS, no nakon kratkog vremena vraćam se na cestu, jer put je prekriven visokom travom, a jutros zaista ne želim strepiti od  zmija. Idem vrlo brzo. Promet je još slab pa ne moram toliko paziti na automobile. Pitam se kako su moji Nizozemci spavali. Nadam se nešto bolje nego ja.

Nakon 10-tak km moram napustiti cestu i krenuti preko polja. Trava nije pokošena ni na putu niti oko puta. Srećom, ne vidim nijednu zmiju, što ne znači da ih nema.

Vrućina je užasna. Imam boce s 2 litre vode koje sam već jedanput ispraznio i napunio  prije nego što sam krenuo kroz livade. Čini mi se da znoj lije u potocima po čitavom tijelu. Umoran sam od nespavanja, vrućine i pješačenja.

Molim se. U takvim trenutcima, kad počnem sumnjati i patiti, to je jedini lijek. Obraćam se Gospi i molim je da me zagovara kod svog sina da mi dadne dovoljno snage da nastavim sve do cilja. A danas mi je to jako potrebno. Sumnjam naime u smisao svega ovoga. Sumnjam u svoju snagu.  Nešto mi se to često događa za vrijeme ovoga hodočašća. Jesam li od prošloga već  toliko ostario i oslabio? Ili sam izgubio vjeru u Božju pomoć?

Ne sjećam se da sam na prvom  hodočašću ikada sumnjao u uspjeh. Niti na drugom. Vara li me sjećanje, ili je to zaista tako bilo? Nisam siguran. U jedno sam pak siguran, a to je da se danas loše osjećam.

Stignem na obalu rijeke Po već u jedanaest i trideset. Imam dakle sat i pol vremena čekanja. Ručam i legnem na betonski stol. Pokrijem lice šeširom i zatvorim oči. Imam osjećaj da sam zaspao prije nego što sam oči potpuno zatvorio.

Probude me glasovi. To su Aly i Ynt. Ipak su stigli. Umorni, nenaspavani, ali tu su. Aly nije uopće spavala, kaže. Fijukanje vjetra joj je ulilo toliki strah da nije mogla zaspati.

I oni ručaju. Još pola sata čekanja. Tako barem mislimo. Dođe i prođe vrijeme kad se taksist trebao pojaviti, no od njega i njegova čamca ni traga. Pričekamo još malo pa telefoniramo. Nitko se ne javlja. Provjeravamo broj telefona koji nam je župnik dao. Točan je. U Yntovom vodiču ima još jedan broj pa i njega probamo. Javi se neki čovjek i reče da on više ne prevozi ljude preko rijeke. Što sad?

Petnaestak minuta kasnije pokušavam ponovno. I javi se jedna gospođa. Kažem tko sam i da već dugo čekam na prijevoz preko rijeke. „Moj muž će uskoro biti tamo, jer je već krenuo.“ Uf!

No morali smo čekati još pola sata prije nego što smo ga napokon ugledali. Giovani se ispričava. Bio je u gradu pa je zakasnio zbog prometa. Ja pak sumnjam da je on bio zaboravio naš termin. Još jedna sumnja.

Prijevoz preko rijeke traje oko pola sata. Mislio sam da će nas on prevesti samo na drugu stranu no on vozi dugo niz rijeku prije nego što krene prema drugoj obali. Priča nam da u oba smjera preveze oko 300 hodočasnika godišnje, a da živi od izdavanja soba i  malog restorana koji se nalazi s druge strane rijeke. Supruga ga već nekoliko godina nagovara da prestane s prijevozom jer je čamac skup, a prihod vrlo slab, no to je za njega jako važno. „Ja se osjećam kao hodočasnik dok ih prevozim. I to je moj doprinos njihovoj žrtvi. Nadam se da Bog to neće zaboraviti kad se pojavim pred Njim.“

Vodi nas do svoje kuće, gdje mu platimo, a on nam udara pečat – meni u moju iskaznicu a Yntu u njegov vodič. Giovani nas podsjeti da je i nadbiskup Sigeric prije više od 1000 godina rijeku tako prešao. Jedina razlika je u tome što čamac danas ima motor.

I dadne nam još karticu na kojoj je s jedne strane ucrtan lik čamca, a na drugoj strani molitva koju je neki hodočasnik napisao i poklonio mu. Evo te molitve:

,Preghiera del Pellegrino davanti al Guado

Signore Dio,
Tu che hai accompagnato e dato forza
ai miei piedi
lungo i sentieri e le strade di tutto il mondo ,
ora che mi trovo davanti al guado del fiume,
aiutami ad attraversarlo,
fa che io possa approdare sull‘altra riva
e riprendere il camino.
Guida, sostieni e dà conforto
al cuore del barcaiolo,
proteggi e difendi dalle onde malefiche
la sua imbarcazione,
affinchè si possa raggiungere la terra ferma
e insieme innalzare un canto alla Tua gloria.
Amen.

Slobodan prijevod:

Hodočasnikova molitva pred riječnim plićakom

Gospodine Bože,
Ti koji si me pratio i dao  snagu
mojim nogama
putovima i cestama cijeloga svijeta,
sad, kad se nalazim pred rijekom,
pomozi mi da je prijeđem,
učini da sretno stignem na drugu obalu
i nastavim put.
Bože, ispuni lađarovo srce zadovoljstvom,
zaštiti i obrani njegovu lađu od zlih valova,
tako da bude u stanju stići na drugu obalu
i da zajedno zapjevamo pjesmu u Tvoju slavu.
Amen.

Srdačno se pozdravimo s našim lađarom. Već davno smo mu oprostili čekanje. Mi sa zapadnoeuropskom disciplinom moramo shvatiti da smo u Italiji i da tu vrijeme ima nešto drugačije značenje. Barem bih ja koji sam rođen u sličnu podneblju trebao to razumjeti.

Nastavimo put preko dine uz rijeku, a nakon nekoliko stotina metara skrenemo preko polja do ceste koja nas vodi kroz neko selo. Na rijeci je bilo ugodno i svježe, no ovdje je jako, jako vruće. Promet nije gust, no ipak moramo biti oprezni pa idemo jedno za drugim. Ja idem naprijed. Ubrzam korak jer cilj je još daleko. Pitam odgovara li im tempo i oni to potvrde. Ne razgovaramo jer je buka automobila velika, a i mi smo preumorni da bismo gubili snagu pričanjem.

Nakon nekoliko kilometara prolazimo ponovno kroz neko selo i Aly mi dovikuje da će se oni ovdje zaustaviti i odmoriti. Ja nastavim, još malo brže. Želim što prije stići na cilj i leći u krevet.

Noge me bole. Majica natopljena znojem potpuno je prilijepljena uz tijelo. Pojas kojim vučem kolica lagano me guši. Lice moram svakih nekoliko minuta sušiti krpom, koja je i sama potpuno mokra, pa to puno i ne pomaže.

Predgrađe. Pješaci na pločnicima u zadnji trenutak izbjegavaju sudar s mojim kolicima. Ne obazirem se na njih, nego hitam dalje prema središtu grada. I molim Boga da nađem hotel u blizini. GPS mi pokazuje da je tu turistički ured pa se uputim prema njemu.

Telefon zvoni i pater Božidar se javlja. Hvali me što sam tako dobro napredovao i želi mi sretan put. Čudno mi je da se javi svaki put kad sam pri kraju snage. Slučajnost?

Djevojka na lošem engleskom objašnjava nekoj Amerikanki put. Napokon je na mene red. „Hotel? Pa to je jako skupo“, kaže mi uz skeptičan pogled na moje izlizane cipele i mokru majicu. „Zašto ne prenoćite u privatnoj sobi, koja je puno jeftinija.“ Pokazuje mi cijene hotela, koje variraju od 150 do 250 eura. Šokiran sam i začuđen. Do sada je najskuplji hotel u Italiji koštao 75 eura. Složim se da uzmem privatnu sobu. Cijena joj je 45 eura, ali je udaljena 2 kilometra. Nema doručka i morat ću telefonirati kad stignem do zgrade jer gospođa stanuje na trećem katu. To mi se baš ne sviđa puno pa još jednom pregledam popis hotela s cijenama. Nađem jedan za 75 eura. Pitam gdje se nalazi hotel i djevojka me upozorava da je blizu željezničkoga kolodvora, u smjeru kojim sutra moram nastaviti. Molim je da telefonira i rezervira mi sobu, što odmah i učini. Soba košta 52 eura. Njezine cijene su cijene iz glavne sezone.

Žurim kroz pješačku zonu prema hotelu. Nalazi se jedan kilometar od turističkog ureda. Ohladio sam se čekajući i noge su mi ukočene. Čak me i grčevi hvataju. No ne obazirem se na to, nego ubrzavam korak prije nego što se srušim od umora.

Napokon hotel. Soba. Tuš pa krevet  –  raj.

Nakon jednoga sata osjećam se puno bolje. I gladan sam. To je dobar znak. Siđem do  recepcije i ljubazna mi djevojka preporuči restoran u blizini. Čak mi rezervira i stol u njemu.

Ynt mi se javi i reče da su se njih dvoje zaustavili u hotelu na periferiji grada jer nisu više mogli pješačiti. Njega muče žuljevi, a Aly je jednostavno preumorna.

Osjećam se još bolje nakon večere pa se kratko prošetah prije spavanja.

Utorak, 10. svibnja  2011.

Piacenza – Fiorenzuola D’Arda  (32,7 km)

Grižnja savjesti

Napuštam grad u ranim jutarnjim satima. Napokon sam ostavio rižina polja iza sebe i nakon nekoliko kilometara na državnoj cesti Via Emilia pješačim poljskim asfaltiranim ili pak bijelim putovima. Krajolik se polako  mijenja. Umjesto vode i prašnjavih putova zelenilo i obrađena polja. Emilia–Romagna je jedna od najrazvijenijih  regija u Italiji. Poljoprivreda joj je najznačajnija gospodarska grana – žitarice, krumpir kukuruz te razne vrste voća, posebice grožđe za proizvodnju vina, od kojih je najpoznatije lambrusco.

Napredujem brzo – vrlo brzo. Ne znam zašto mi se toliko žuri. Kao da bježim od nečega. Ili želim nešto stići. Ili nekoga. Možda jednostavno želim stići sebe. Ponovno naći sebe i uživati u pješačenju. Što se to sa mnom događa?  Opet sam izgubio kontakt s putom. Ne osjećam se dijelom ovoga puta. Ne osjećam, kao na putu prema Santiagu, duh milijuna hodočasnika koji su prošli ovuda kroz stoljeća. Ne osjećam njihove molitve. Jesam li ja izgubio tu sposobnost, ili se taj duh izgubio s vremenom. Ili ovuda hodočasnici uopće nisu prolazili. S ovoliko inačica puta to ne bi bilo ni čudno. Razočaran sam.

Ponovno tražim utjehu u molitvi. Glasno molim Očenaš i Zdravomariju. Nebrojeno puta. No nikako da se oslobodim negativnih misli. Vraćaju se u valovima i ponekad me potpuno obuzimaju.

Grize me savjest. Suprugu sam ostavio prije gotovo mjesec dana s bolesnim Paddyjem. I svim kućnim obvezama  i problemima. Dok ja pješačim kroz Italiju, ona se mora brinuti o svemu. I strepiti od svega i svačega dok noću sluša zvukove oko kuće. Tko mi daje pravo biti tako sebičan? Da se vratim kući? Večeras ću to predložiti supruzi.

Na cilju sam prilično rano. Prolazim uskim gradskim ulicama i tražim neki hotel. Dva čovjeka stoje pred prodavaonicom i pričaju. Pitam ih za hotel, a oni mene odakle dolazim. „Iz Luksemburga? U Rim pješice? U vašim godinama? Bravo! Vi ste pravi  heroj!“

„Ne, pravi heroji su u Haagu!“ „Ne razumijemo!“ Ni ja to ne razumijem, ali, nažalost, tako je.“

Jedan od njih mi reče da će me on odvesti do hotela iako mi savjetuje da nastavim još nekoliko kilometara i prenoćim u privatnoj sobi, koja je znatno jeftinija. Kažem mu da sam previše umoran za to. Dovede me do hotelskih vrata i srdačno mi zaželi sretan put do Rima.

Nakon uobičajenih aktivnosti i kratkog odmora zovem suprugu i prepričam joj svoj dan i osjećaje  koji su me mučili. Tješi me i kaže da je kod kuće sve u redu, osim Paddyja, koji je još uvijek bolestan i da se ne moram brinuti. A naročito ne osjećati grižnju savjesti, jer ona je znala u što se upušta kad mi je dopustila otići na takav put. Osjećam se puno bolje.

Čudno je to – prije nekoliko sati jedino što sam želio bilo je vratiti se kući i prekinuti osjećaj krivnje. Sad sam ponovno hodočasnik sa zadaćom i osjećajem da činim nešto dobro. Netko mora oživiti ovaj stari, skoro zaboravljeni put. Zamišljam kako su ovim putom u srednjem vijeku prolazile tisuće hodočasnika, a onda stoljećima nitko.

Idem u grad. Na trgu ispred crkve velika terasa pa se uputim prema njoj. Iznenađenje – Nizozemci su tu. Sjede i piju pivo. Tek su stigli.  Nisu još našli prenoćište pa ih vodim do svoga hotela, gdje dobiju sobu.

Poslije, za vrijeme večere, rekoše mi da se vraćaju kući za dva dana. Vesele se, a u isto vrijeme im je žao.

„Dva dana! Kad će doći dan kad ja budem mogao to reći za sebe?“ Meni sada preostaje više tjedana nego njima dana. „A ja ću uzeti dan odmora u Fidenzi, u koju sutra dolazimo“, kažem im. To sam odlučio spontano, prije nekoliko trenutaka.

Slavko Jurčević

Nastavlja se…

Fotogalerija: Slavko Jurčević/Privatni album