Skoro sve ulice u našem gradu već nekoliko godina imaju nogostupe što je uvelike pogodovalo pješacima i uličnim šetačima. No, kolikogod nogostupi bili uređeni, postoji problem na koji nas je upozorio naš sugrađanin Slavko Đivić. Slavko je, naime, slabovidna osoba koja svakodnevno šeta našim gradom, visok je 1,90 cm i upozorava na nisko postavljene prometne znakove.
– U našem gradu na nogostupima postoji nekoliko desetaka nisko postavljenih prometnih znakova koje sam, što zbog visine, što zbog slaboga vida, na moju žalost dobro upoznao, govori nam Slavko dodajući da je na ovaj problem upozoravao mjerodavne općinske vlasti koje ga, izgleda, nisu dobro čule.
Tragom Slavkova upozorenja, prošetali smo nekim od tomislavgradskih ulica i sami se uvjerili da je doista tomu tako. Na našim je nogostupima, naime, veliki broj prometnih znakova upitne visine koji predstavljaju opasnost od ozljede, kako za slabovidne osobe tako i za neoprezne šetače. Neke od navedenih znakova uhvatili smo i u objektiv naše kamere, jednoga kod restorana Renome, a drugoga kod mesnice Đugum.
Kada smo se već dotaknuli ove, naoko manje važne teme, progovorit ćemo još koju riječ o problemima koje na našim ulicama imaju i slabovidni sugrađani u koje spadam i sam. Meni doduše, za razliku od Slavka, prometni znakovi nisu problem, ali jeste loša gradska rasvjeta u pojedinim dijelovima grada, kao i neobično sitna slova na ponekim tablama koje su postavljene da bi nam kazale nešto važno. Tako, naime, pored zgrade KIC-a već godinama postoje dvije table na kojima nešto piše, ali su slova toliko sitna da ja ni dandanas nemam pojma što su nam to važno željeli kazati. Drugi, puno veći problem, svakako je slaba rasvjeta u nekim ulicama prouzročena željom gradskih otaca da uštede na potrošnji struje. Takav je primjer, nesumnjivo, Ulica kralja Zvonimira, popularni Duboki put. Naime, na propisano postavljenim rasvjetnim stupovima, instalirane su štedljive žarulje koje, siguran sam, troše manje struje, ali su toliko slabašne da to slabovidim osobama sigurno stvara nemali problem. Ovdje se logično postavlja pitanje, ima li štednja struje uopće smisla ako smo zbog iste žrtvovali temeljni smisao ulične rasvjete koju smo kupili i platili da bi se noću bolje vidjelo?
Na kraju ove naše male crtice iz duvanjske svakodnevice, vratimo se na početak priče. Sve šetače tomislavgradskim ulicama pozivam da brzinu šetnje prilagode uvjetima na našim nogostupima, a Slavku Điviću savjetujem da pokopa iluzije jer, sasvim je sigurno, da se ni država ni općina neće izložiti većem trošku za metalne štange na prometnim znakovima samo zato da ja i Vi u njih više ne bi udarali glavom.
Milan Vukadin/Tomislavcity
