Društveni organizam je kao i čovjek sastavljen od različitih organa. Ključno za njegovo funkcioniranje je da svi ti organi rade besprijekorno. Dakle, društveni organizam čine organi, a ti organi su određene skupine ljudi.
Piše: Stipe Ćurčić/Tomislavcity
Tako su primjerice neki ljudi mozak, jer bolje pamte i bolje znaju od drugih. Neki su, pak, oči, jer bolje gledaju i bolje vide od ostalih.
Neki su usta koja znaju reći ono što drugi ne znaju. Neki su nos, pa nanjuše sve ono što drugi nisu u stanju. Oni znaju da ne miriše lijepo sve što lijepo miriše. Neki ljudi su uši. Oni bolje slušaju i čuju od drugih.
Ulogu srca u društvenome organizmu čine posebni ljudi. To su snabdjevači naših života. Neki su pluća i bez njih ne bismo mogli disati. Neki su jetra i bez njih nikako ne možemo, jer oni su laboratorij društvenoga organizma. Neki ljudi su bubrezi. Pročiste sve kako bi se život mogao normalno odvijati.
Neki su probavni sustav, progutaju i probave sve, i dobro i loše, i kažu: „ Sve je u redu, idemo dalje“.
Neki ljudi su stražnjica. Nemojte mi reći da stražnjica nije važna. Točno znam što ste pomislili: „To je odvratno…“. Ali zapitajmo se da nje nema, na čemu bi sjedili. Možda na glavi. I kuda bi inače izlazile sve naše nečistoće da nije njezina veličanstva.
Neki ljudi su ruke i kakvog se god posla late pretvaraju ga u zlato. Ne srame se ako se radom isprljaju.
Neki ljudi su noge, jer bolje i brže hodaju i trče, te su kadri svugdje stići i na bitno mjesto doći.
U ovoj priči nipošto ne možemo zaobići ni spolne organe, jer neki ljudi su jedan ili drugi spolni organ. Ovdje slobodno možemo reći da upravo ti dijelovi tijela zorno ocrtavaju karakterne osobine pojedinca ili skupine ljudi.
Ima još bitnih, ali i nebitnih organa. Neki su ljudi primjerice krajnici, kosa, nokti, a neki slijepo crijevo. Dobro je da su tu, ali bez njih bi se i moglo.
Ali zato bez dobrih i loših bakterija, virusa i ostalih nevidljivih parazita, lešinara i nametnika nije moguće živjeti.
Uglavnom, svatko u društvenom organizmu ima svoju ulogu i poslanje, jer što bi mi koji se smatramo dobrima bez onih zločestih. A pogotovo što bi mi koji za sebe mislimo da smo sveti ili na putu svetosti bez onih drugih.
Bilo kako bilo, kada bi svaki organ obavljao svoj posao, ne petljajući se u tuđe, bio bi to savršen sustav ili, kako se to obično kaže, raj na zemlji.
Ali ne baš i na nebu, jer tamo, kako mi upravo javljaju, zasada odlaze samo duše.
