Osvanulo je jutro, hladno i zagušljivo. Bacim pogled prema nebu… Sunce je očito danas odlučilo sjati, a ne grijati. Lijeni sjeverac poigravao se s uvelim lišćem, odbačenim limenkama i prosijedim čupercima magle. Osluškujem kako se ovaj moj balkanski zapušten gradić budi, glasno zijeva, trlja krmeljave oči, proteže se, a onda tisućama bosih stopala, nahrupi u kupaonicu.
Sa stotinama mrzovoljnih koraka bivam nošen u birc na kolodvoru, gdje je punašna i vesela tetka unaprijed pripremila 500 čašica krivotvorenog hercegovačkog konjaka za zaposlene. Dnevni izvikivači mržnje već su na svojim mjestima i potežu prolaznike za rukav ne bi li kupili koju Crnu kroniku. Upućujem se prema gradskoj tržnici. Sve miriše na papriku. Stigli su veseli cigani.
– Molim vas, tri zrna bezbrižnosti?
– Žao mi je, nema – kaže mi umoran, ali nasmiješen glas neke Bosanke.
– Imate li za mene pregršt ravnodušnosti?
– O, kako ne, tri marke i pola pregršti gratis!
– Molim vas, spremite mi posebno tri neostvarena sna, deset iluzija i jedno obećanje za vječnost.
– Može, samo to košta puno.
– Šta košta da košta, kažem, samo spremite.
S tržnice odlazim u kositreni hram mentalnih vještina. Tamo se danas nude japanske narodne poslovice. Ozbiljan trgovac u crnom odijelu nadahnuto mi pokazuje kratke poslovice, ali za oko mi zape jedna napisana plavim prozračnim slovima: „Kad vjetar puše, bačvari se bogate“. Upirem prstom u nju.
– Jeste li sigurni da baš tu želite kupiti?- upita me ozbiljni trgovac.
– Da, baš tu, odgovorih.
– Želite li se cjenkati?
– Ne, nikada se nisam volio cjenkati, kupujem bezuvjetno.
– Onda, izvolite, dakle: „Kad vjetar puše, bačvari se bogate“.
– Da, kad vjetar puše, uzvitla prašinu, prašina oslijepi ljude, slijepci za kruh svagdanji sviraju na žičanim glazbalima, a žice se prave od mačjih crijeva. Što manje mačaka, to više miševa koji nagrizaju bačve i tako kad vjetar puše bačvari se bogate.
Ulicom plastičnih jablana dolazim do memljive kavane, gdje se uglavnom okupljaju ozbiljniji besposličari. Uz veliku kavu s mlijekom, bez šećera čitam dnevni oglasnik:
„Siroče, bez oca i majke, staro 50 godina traži nježnu i brižnu osobu koja će mu kuhati, čistiti i prati i tješiti ga u dugim noćima“…
„Tražim radnika za najteže fizičke poslove, dnevnica po dogovoru“…
„Tražim nekoga tko će cijeli dan slušati moje moralne prodike i podržati me u mojim nastojanjima da promijenim ovaj pokvareni svijet“…
Odlazim u banku na dobrom glasu.
– Molim vas, želio bih podići svu svoju ušteđevinu, jer sam odlučio postati svet i sve svoje razdijeliti siromasima. Začuđena službenica daje mi novac.
Lagano se zaputih na trg i sjedoh na klupu kraj fontane. Hladno mi je, jer sunce je danas odlučilo sjati, a ne grijati, a ja sam odlučio svoju ušteđevinu dati onome tko do podnevnog Angelusa sjedne do mene na klupu. Žao mi je, ljudi su prolazili pored mene, ali nitko me nije odlučio učiniti svetim.
Odlazim kući na ručak, žena me ljutito pita gdje sam bio, a ja joj govorim kako kad vjetar puše, bačvari se bogate i kako mi ni danas nije pošlo za rukom da postanem svet.
A ona promrmlja onako za sebe:
– Znala sam da si lud, ali nisam znala da si toliko…
