Ovaj tjedan smo kroz naše intervjue u Hercegbosanskoj županiji. Nakon Krešimira Tabaka iz Tomislavgrada s kojim smo razgovarali u utorak, danas vam predstavljamo Anu Papić iz Livna, magistru hrvatskog i engleskog jezika i književnosti koja je zaposlena u Osnovnoj školi „Fra Lovro Karaula“, naravno u Livnu.
Osim crtica u uvodu, kako biste se još mogli predstaviti, što biste nam još mogli reći o sebi?
Rođena sam u Livnu gdje sam završila osnovnu školu i gimnaziju. Kako ste već naveli, magistar sam hrvatskoga jezika i književnosti i engleskoga jezika i književnosti. Na drugoj godini studija počela je moja ljubav prema tradicijskoj kulturnoj baštini. Od tada, spoznavši važnost i vrijednost tradicijske kulture iz koje možemo puno naučiti, aktivno počinjem prikupljati narodnu baštinu s ciljem da se zaboravu otmu povijest, jezik, običaji i duhovnost naših predaka. Jedan sam od autora monografije Župa Ljubunčić i autorica knjige Tragom narodne baštine. Na temu tradicijske kulture objavljujem znanstveno-istraživačke radove. Od 2014. godine suradnica sam u Kalendaru sv. Ante i reviji Svjetlo riječi gdje sam do siječnja 2018. uređivala rubriku Tragom narodne baštine, a od tada uređujem rubriku Slovo po slovo. Bavim se i lekturom.
Kako to da se jedna mlada, obrazovana žena sa stalnim zaposlenjem odlučila angažirati kroz Hrvatska zvona? Zašto to niste učinili nekad prije, kroz neki drugi angažman ili neku drugu udrugu? Zašto baš Hrvatska zvona, i to u trenutku kada bi se moglo reći da imate sve, ili barem tako izgleda?
– Nikada prije nisam bila član neke udruge niti političke stranke, ali nikada nisam ni izričito rekla da se ne bih aktivirala i u tom polju ako bi se pojavio netko tko doista i provodi u djelo one ideje i vrijednosti na kojima temelji svoje djelovanje. Kad su se pojavila Hrvatska zvona i kad sam vidjela koji ljudi stoje iza udruge, pridružila sam im se bez puno razmišljanja. Budući da neke od njih poznajem već otprije, znam da su pravi ljudi koji će dosljedno voditi udrugu u smjeru provođenja pravih ideja i vrijednosti. Od 2012. kada sam završila fakultet do rujna 2017. nisam imala stalno zaposlenje i u tom razdoblju ponekada i razmišljala o odlasku, ali volja da bez obzira na sve ipak ostanem tamo gdje sam rođena bila je snažnija. Tako da znam što znači imati neizvjesnu budućnost. Mislim da to što netko „ima sve” nije razlog i da se društveno, a i politički, ne angažira u okolini gdje živi. Nije dobro biti egoist. Osigurana vlastita egzistencija ne smije uzrokovati inertnost i zatvaranje očiju pred onim što se događa u društvu u kojemu živimo. Svatko svojim sposobnostima i djelovanjem može doprinijeti dobrobiti zajednice.
Zvona su u našoj tradiciji imala posebnu simboliku. Tijekom povijesti bila su i zabranjivana, ali uvijek su bila jača i glasnija od onih kojima je njihov zvuk smetao. Njihovu zvonjavu i simboliku nisu uspjeli iskorijeniti. Osim što su zvonila u trenucima radosti i žalosti te kao poziv na molitvu, zvona se su se oglašavala i u trenucima uzbune. Sada njima zvone oni časni i pošteni ljudi koji su već jednom dokazali domoljublje i spremnost na žrtvu. Upravo zbog svega toga spremno sam se odazvala i pridružila onima koji promiču i žive iste one vrijednosti koje i ja u svom životu nastojim živjeti. To su motivi i razlozi moga ulaska u udrugu.
Vi ste u Vašem Livnu bili poprilično aktivni kroz samu udrugu. Možete li nam ispričati o čemu se radilo, kakve su reakcije okoline, planirate li još neke događaje ili projekte?
– Udruga je kroz svoje projekte poprilično aktivna od samih početaka. U početku je bila pokrenuta peticija „Protiv progona i diskriminacije”, organizirali smo zabavne sadržaje, tribine, a u planu imamo još takvih i sličnih događaja. Na taj način htjeli smo javnosti pružiti nešto novo te aktivno sudjelovati u kulturno-društvenom životu, a i reakcije okoline bile su pozitivne.
S obzirom na to što smo kroz ovaj intervju čuli od Vas, s obzirom na sve što nam je ispričao Krešimir Tabak o stanju u Hercegbosanskoj županiji te s obzirom na to da znamo da je Livno, pored ostalog, žrtva iseljavanja, recite nam, kako je danas živjeti u Livnu? I kakvo Livno priželjkujete nekad u budućnosti?
– Nažalost, Livno je zajedno s ostatkom Hercegbosanske županije postalo sinonim za iseljavanje. Tužno je gledati prazne livanjske ulice, sela, novoizgrađene prazne kuće čiji su vlasnici otišli u potrazi za novim životom. Ovaj kraj uvijek je bio poznat po iseljavanju, ali stanje u Livnu posljednjih godina doista postaje alarmantno. Ovom problemu mora se pristupiti ozbiljno i pronaći učinkovita rješenja. Ja bih voljela ponovno vidjeti život u Livnu iako se možda to u ovim okolnostima i s ovakvim poražavajućim podacima čini nemoguće. Rađao se život iz pepela na ovim prostorima i u najtežim povijesnim razdobljima, ovih dana obilježavamo i dane obrane livanjskoga kraja, pa i sada svim srcem želim da usprkos teškim okolnostima koje su se nadvile nad livanjski kraj pokušamo naći snage, spremnosti i volje da se otvoreno pođe razgovarati o problemima tražeći odgovarajuća rješenja.
Stječe se dojam da su gotovo svi nezadovoljni načinom na koji funkcionira društvo, no činjenica je da većina kaže da se ništa neće ili ne može promijeniti, da je kasno za bilo kakve promjene, da su svi isti (misli se na političare i stranke, čak i one koji nisu pokazali ili pokazale kako bi zapravo vladali) itd. Vi očito ne mislite tako. Što poručiti onima koji su upali u apatiju?
– Nerijetko ćete s nekim razgovarati, a da se ne pođe pričati o nezadovoljstvu i sveukupnom stanju. Mislim da nikad nije kasno za promjene, sve dok je života i volje i želje za promjenom. Mijenjali su se i prolazili brojni politički sustavi. Narod je taj koji može najviše učiniti da se nešto promijeni. Ne mislim da su svi isti, znam da nisu. Nekom se mora vjerovati. Bez obzira koliko je puta netko izigrao naše povjerenje, moramo znati da postoje ljudi koji će svojim djelovanjem nastojati pridonijeti boljem i pravednijem životu zajednice.
I takvima treba dati priliku. Ljudima je potrebno vratiti vjeru, a to je najteže. Nositelji promjena trebaju biti novi, nekompromitirani ljudi koji nemaju „oraha u džepu”, koji se nisu okoristili funkcijama i koji djeluju srcem i idealima ne stavljajući svoje interese na prvo mjesto. Stječe se dojam da je sve prepušteno slučaju bez puno zanimanja mjerodavnih. Dok god se politikom bave oni koji se brinu o svojim interesima, a svake četvrte godine otvaraju teme aktualnih problema, dok god se vodi politika bez odgovornosti, teško je očekivati promjene. A upravo se zbog tih razloga politika smatra prljavim poslom i stječe se dojam da su svi isti i demotiviraju one koji bi se njome bavili i pokušali donijeti promjene. Najgore je upasti u stanje ravnodušnosti. Djelovanje svakoga od nas treba biti usmjereno na korist zajednice u kojoj živimo i stoga je odgovornost i zadaća aktivno sudjelovati u pokušaju kreiranja bolje budućnosti i društva po mjeri čovjeka.
– Hrvatskim zvonima predstoji radno proljeće i isto tako radno ljeto. Vjerujete li da će narod, a osobito mladi ljudi, prepoznati namjeru udruge i svih ljudi koje ova udruga okuplja za stvaranjem boljeg društva, puno boljeg i pravednijeg od onog u kojem trenutačno živimo?
– Pred nama je doista radno razdoblje, puno planova i događaja. Pridružuje nam se sve više mladih ljudi što znači da su prepoznali kvalitetu udruge. Mi ćemo i dalje svojim radom pokušavati prekinuti ovu gromoglasnu tišinu i dokazati da imamo iskrene namjere i želju za stvaranjem boljega okruženja od onoga u kojemu sada živimo, a nadamo se da će ljudi kao i u dosadašnjem našem djelovanju to prepoznati te nam u tom nastojanju svojim povjerenjem i pomoći.
Hrvatska zvona
