Nogomet ujedinjuje: Susret dečka Kanađanina i Hrvatice koja živi u inozemstvu uz posebnu zastavu. Foto: Z.R./Tomislavcity

Kao jedan od četiri milijuna hrvatskih izbornika moram se oglasiti povodom nastupa hrvatske reprezentacije na ovogodišnjem europskom prvenstvu. Kao i većina drugih i ja sam nezadovoljan igrom i rezultatima reprezentacije. Zato mislim da stvari treba sagledati i malo drugačije nego što se to čini na prvu.

Piše: Ivo Ćurković

Pa pođimo nekakvim redom. Hrvatska je mala zemlja s malim brojem stanovnika, ima manje od četiri milijuna stanovnika. U Europi su: Istanbul, Moskva, Londom, Pariz, Berlin, Rim, Milano, Atena, Ankara, Izmir, Lenjingrad nekadašnji, veći po broju stanovnika. Uz njih sigurno: Munchen, Hamburg, Frankfurt a vjerojatno i još poneki grad imaju veći proračun od cijele Hrvatske.

Kada se ovome pridoda i katastrofalna demografska slika, gdje smo jedna od najstarijih nacija u Europi, pa se pridoda da većina naše djece ne može niti potrčati a kamo li baviti se nekim sportom, jer to gledaju na nekom od ekrana, onda je jasno da je svaki sportski uspjeh za pozdraviti. A samo sudjelovanje na europskom prvenstvu u nogometu je uspjeh.
Sada moram uputiti kritiku državnom aparatu kojega sport uopće ne zanima, osim ako mogu ubrati koji politički poen. Ali zato Njonjo može svog sina vladinim avionom, kojega svi mi plaćamo, voditi na utakmicu! Uz napomenu, kako je taj isti Njonjo prije nekoliko godina, kada su gorila splitska pregrađa, istim avionom i s istim sinom otišao gledati finale Wimbledona. Ali što ćemo, hrvatsko biračko tijelo nagrađuje ovakve kriminalne radnje i zamislite, glasa za nekoga koga zovu Njonjo.

A sada o samom nastupu nogometaša. Nisam nogometni stručnjak i ne mogu vas gnjaviti i dušiti kako čine oni na HTV-u sat vremena prije početka utakmice. Nakon što odgledate nekoliko minuta tog daveža jednostavno vam se utakmica zgadi da je najrađe ne bi gledali. O nogometu znam onoliko koliko znam, ne želim znati tko ulazi u međuprostor, tko čini trojke ili četvorke, tko trči deset ili dvanaest i po tisuća metara po utakmici. Hoću gledati utakmicu s onim što znam i osjećam. Radovati se svakom golu ili uspjehu i tugovati u svakom neuspjehu. Zato mi nije potreban sat vremena ispiranja mozga s HTV-a a niti cijeli dnevnik na RTL-u ili Novoj TV.

Hrvatska je na Euro otišla apsolutno nespremna. Već protiv Španjolske vidjela se sva nemoć ali i svi problemi reprezentacije. Modrić kao neosporni vođa ove ekipe bi morao sam shvatiti da tijelo ima svoje granice i da sa četrdeset godina ne može biti na istom nivou kao oni sa dvadeset pet ili trideset godina. Brozović je u S. Arabiji, uostalom kao i svi drugi, prestao trenirati kao što se to radi u Europi. Stoga je puno sporiji a niti taktičke zadatke ne moža ispunjavati. Za Kovačića ne znam što uopće radi u reprezentaciji. Taj je u sedamdesetak nastupa za reprezentaciju odigrao, možda, tri dobre utakmice. Ostalo je teški prosjek i ispod toga. Perišić zbog ozljede nije igrao godinu dana, itd. Što Dalić radi? Kaže u reprezentaciju mogu samo oni koji imaju kontinuitet nastupanja u klubovima.
Pa redom poziv dobiju: Juranović koji nije igrao u svom klubu, Sosa koji je vrlo malo igrao, Vlašić koji je po tko zna kojim kriterijima u reprezentaciji. Šutalo je imao vrlo lošu godinu u Ajaxu, Erlićeva ekipa je ispala iz najjače talijanske lige a to znači da niti on nije mogao biti bolji. Posebno je zanimljiv slučaj Pjace. Momak godinama tavori po talijanskim klubovima pa dođe u Rijeku. Bliže očima i odmah u reprezentaciju. I opet pitanje, po kojem kriteriju? Ako zaista nemamo boljeg ili nekog mlađeg koji sutra može biti konkurentan za prvu ekipu onda u redu. Ali ako je to naša stvarnost onda nam budućnost nije dobra.

Drugi problem je odnos Dalića prema pojedincima. Prisjetimo se kako je na svjetskom u Moskvi kući poslao Kalinića zbog neposluha. Na prošlom europskom, na kojem smo također doživjeli neuspjeh iz reprezentacije je otjerao Rebića. I to zbog verbalnog delikta. Čovjek rekao što misli i odletio iz reprezentacije. I ukaza se Petković. Prvo penal o kojemu ovdje neću jer je i sam Dalić rekao da je u onoj situaciji morao zabiti gol. I taj isti Dalić kaže da se u reprezentaciji zna tko izvodi penale. Redoslijed je ovakav: prvo Modrić, pa Kramarić, pa Perišić i na kraju Majer. U tom trenutku na terenu su Perišić i Majer. Petkovića nitko niti ne spominje. Ipak on uzima loptu kako bi izveo penal. Sam Dalić uopće ne reagira iako je rekao da penal ne može izvoditi nogometaš nad kojim je prekršaj i napravljen. Ipak, Petković izvodi penal a španjolski golman mu brani i to isto onako kako je napravio na utakmici Lige nacija. Posljedica je razgovor Dalića i Petkovića i nema nikakvih sankcija. Zašto? I ovdje je iskazan neposluh a sam Petković je ovim činom pokazao što misli o Daliću. I izbornik mu oprašta uz obrazloženje kako neki imaju kredit kod njega a eto drugi nemaju pa nam je situacija u reprezentaciji takva kakva jeste.

Za kraj bih rekao da Daliću odmah treba dati neku ulicu u Livnu, Zagrebu i u Varaždinu. To isto treba dati i Modriću ali u Obrovcu, Zadru i Zagrebu. Posmrtno im treba podići spomenik na Markovu trgu u Zagrebu jer su za Hrvatsku učinili puno više nego svi premijeri i ministri zajedno. Ali im se isto tako treba zahvaliti i dati priliku drugima da pokušaju stvoriti novu generaciju koja će u svijetu značiti nešto. Možda će za to trebati dvadeset, trideset ili pedeset godina ali na tome treba odmah početi raditi. Uostalom još od rimskih vremena na sportskim borilištima tj. arenama nakon poraza padale su glave. Na svu sreću, danas glave ne padaju ali otkazi ili ostavke su normalna stvar.

 

 

 


Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Tomislavcity.com.