U proteklom tjednu najviše prašine podigla je posjeta Milorada Dodika Zoranu Milanoviću i to na otoku Hvaru. Ne na nekom tzv. ostrvu Braču, Hvaru ili kako ih već zovu. Milanović je na godišnjem odmoru ali eto ima vremena za Dodika. A zašto i ne. Milorad Dodik je omiljena osoba hrvatske politike. On je često u Zagrebu, bilo javno ili tajno, bilo službeno ili neslužbeno, bilo kod Milanovića ili Plenkovića. Prečesto je kod svog prijatelja Dragana Čovića. Čak i na rođendanima gdje Čović u 21. stoljeću predstavlja svoj plemenitaški grb, što je čista malograđanština. A tu je za svaki slučaj kreatura zvana ministar Radman Grlić. Prekrasno društvo.
Piše: Ivo Ćurković
Vratimo se Dodikovom posjetu Milanoviću. Još nije točno poznato čijim helikopterom je Dodik došao. Jedni tvrde da je letjelica MUP-a RS-a, drugi da je vlasništvo vojske Republike Srbije. Možda se radi o nebitnom detalju ali ipak indikativnom. Nakon što su se HDZ-ovci iživljavali na ovom posjetu i načinu kako je do njega došlo stigao je i odgovor Milanovića. Papiri koji pokazuju kako je poštovana procedura i kako nije bilo nikakvih nezakonitosti u letu helikoptera i samog posjeta. Potom je i sam Plenković izjavio: “I da se meni najavio i ja bih ga primio”, misleći na Dodika. Nakon toga se prašina počela spuštati a hrvatski političari su gotovo svi jednaki.
Ono što je važnije, čemu je trebao ovaj posjet poslužiti? Nakon bure koju je Dodik podigao i nakon što je spori i neinventivni Zapad nekako kilavo reagirao, srpski čelnik se malo primirio. Nekoliko stvari je ipak postalo jasnije. Prvo, Dodik je nakon Hvara istim helikopterom odletio u Srbiju i bio nazočan vojnim vježbama srpske vojske. U izjavi za medije je rekao kako je ponosan na srpsku vojsku i kako će ona uvijek zaštititi interese Srba u BiH. Na to Vučić nije reagirao. Izjava je vrlo opasna jer Srbi u Srbiji i Srbi prečani su suglasni da će Srbija intervenirati u drugoj državi ako oni to procjene potrebnim. Sama ideja i izjava su vrlo opasne. Još je opasnije što nitko od hrvatskih političara na nju nije reagirao. A od ovih nazovi naših hrvatskih političara nismo niti očekivali da nešto suvislo kažu. Oni nisu tu da nešto kažu već da izvršavaju ono što im se zapovjedi.
Drugi aspekt je predizborna kampanja koja se preko leđa Hrvata u BiH već dugo vodi. Tri saborska zastupnika, koji ne predstavljaju Hrvate BiH već interesne skupine, prevaga su HDZ-u u sakupljanju vrlo tijesne većine u Saboru. Bez njih HDZ ne bi bio na vlasti.
Milanović je shvatio da glasovima ljevice nema što tražiti na predsjedničkim izborima pa se okrenuo glasovima Hrvata iz BiH. Računa da će i tako-tako dobiti glasove hrvatske ljevice jer oni i nemaju za koga drugog glasati. HDZ nema dostojnog protivnika Milanoviću, mada stidljivo najavljuju Željka Reinera. Zato bi i ove izbore mogli odlučivati glasovi iz BiH. Plenković se jako trudio da pomogne Čoviću oko izmjena izbornih zakona što se pokazalo uzaludnim trudom. Izborni zakon u BiH nije promijenjen. Bila je to prazna priča. Rezultate izbora implementirao je Schmidt, a ne promijenjeni izborni zakon. Čim se to dogodilo, priča o izbornom zakona je umuknula. Jasno je da je ona bila servirana samo naivnima i zbunjenima.
Milanović kao papagaj ponavlja kako mu je relevantan sugovornik Dodik. On ga ne vidi kao prijetnju BiH niti prijetnju miru. Naprotiv on ga vidi kao stabilizatora stanja. Kako u cijelom svijetu s Dodikom komuniciraju samo Vučić, Putin i ponekad Mađari, eto im i novog prijatelja Milanovića, ne Hrvatske i ne Hrvata već predsjednika države i njegovih ljubitelja.
Milanović je u početku teške kohabitacije sa Plenkovićem djelovao simpatično. Razlog je jednostavan Razbio je sve mitove o nekakvoj uzvišenoj politici i političarima. Pokazao je kako je politika vrlo prljava a političari još prljaviji. Ukazao je kako za visoku funkciju u politici nije važno da li znate i jeste li sposobni. Važno je da ste član stranke i da ste poslušnik do krajnih granica. Naravno da vam može pomoći ako vam je otac bio župan, ministar, gradonačelnik i načelnik. Tu prolaz ne može pogriješiti. Ljudi su konačno shvatili da većina onih koji su na nekakvim položajima zapravo nisko inteligentni poslušnici. A takve vođe upravo obožavaju. Nisu ugroženi a mogu drugima manipulirati. Što je s državom ili narodom nije uopće bitno. Zato posjet Dodika treba gledati u svjetlu onoga što nije rečeno u priopćenjima već u sklopu osobnih interesa.
Inače, protekloga vikenda je u Kupresu održan Obiteljski dan, odnosno dan baka i djedova. Nesumnjivo je kako bake i djedovi zaslužuju svoj dan i ne samo jedan. Oni su na svojim leđima iznijeli današnje generacije. Mnogi su se odškolovali njihovim radom bilo u BiH ili u Njemačkoj, Austriji, Švicarskoj i širom zapadne Europe. Mnogi žive u kućama koje su oni podigli. I danas je baka servis puno razvijeniji od vrtića ili jaslica.
Zato bakama i djedovima moj naklon do poda.
Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Tomislavcity.com.
