Desetog travnja obilježena je godišnjica pada Kupresa u ruke četnika. Ujedno je to i veliko stradanje hrvatskog ali i bošnjačkog stanovništva Kupreške visoravni. Ovo je prilika i da se podsjetimo i na ono što se događalo i u Republici Hrvatskoj i u BiH od kraja osamdesetih do današnjih dana. Ovo što ću napisati se vjerojatno mnogima neće svidjeti ali vrijedi o tome razmisliti.
Piše: Ivo Ćurković
Početak velikih političkih promjena u cijeloj istočnoj Europi i pad zločinačkog komunističkog sustava s velikim očekivanjima dočekan je i kod nas. Osnivane su brojne političke stranke, nuđeni različiti programi i različite nade u budućnost. Nažalost, u Hrvatskoj te promjene nisu bile u okviru velikih očekivanja većine stanovništva. Stranke koje su se nudile u svojoj biti su bile komunističkog porijekla. Na prvim izborima HDZ je odnio pobjedu. Ali HDZ je bio nastavak, jedan od više njih, komunističke partije. U najužem vodstvu stranke bili su komunisti: Tuđman, Mesić, Manolić, Šeks, Boljkovac i drugi. Neki su uz to bili i suradnici UDB-e ili KOS-a. Bez obzira na to oni su sebe predstavljali demokratima, rekao bih s figom u džepu.
Druga po snazi je bila sama Komunistička partija, danas SDP, koja nije niti krila svoje porijeklo, svoju ideologiju niti tko su članovi i s kakvim pedigreom dolaze. Odmah iza njih je bila Koalicija narodnog sporazuma koju je vodila komunistkinja Savka Dapčević Kučar. Postojao je čitav niz još manjih stranaka u čijem vodstvu ili članstvu su bili komunisti. Ne oni koji su tamo bili iz potrebe već oni pravi, zagriženi i ideološki krajnje određeni.
I onda dolazi rat. Umjesto nacionalne diferencijacije, kao što je to bilo u većini istočnoeuropskih zemalja mi imamo nekakvu nacionalnu pomirbu. Umjesto opredjeljenja po demokratskim načelima ili za njih mi imamo skrivanje komunista i njihovo sjedinjavanje sa domoljubnim i demokratskim snagama. Rat je trajao četiri godine i Hrvati su iz rata izišli kao pobjednici. I u Hrvatskoj ali i u BiH. U Hrvatskoj je Oluja otpuhala, bar se tako činilo, velikosrpsku ideju a u BiH su Amerikanci prijetnjama hrvatskim snagama pred Banja Lukom zaustavili istu takvu pobjedu.
Ali tko je zapravo pobijedio? Rat je na svojoj krvi i svojim leđima iznijela hrvatska sirotinja. Ona je uzela pušku u ruke i otišla ginuti, biti ranjavana i to još materijalno platila. U isto vrijeme komunisti su organizirali nešto što se zvalo pretvorba i privatizacija. To znači da su, prije svega, komunistički direktori, sada kao članovi vladajuće stranke, na nemoralan način stekli ogromno materijalno bogatstvo i većinu hrvatskog stanovništva bacili u jad i bijedu. Kao objašnjenje o čemu se ovdje radi, citirat ću Josipa Manolića koji je na televiziji izjavio: “Pretvorba i privatizacija su zakonite ali nemoralne.” I sami komunisti su znali, jer su to i organizirali, da oni sami mogu doći do nacionalnog bogatstva a ona sirotinja koja je bila u rovovima i ginula nije imala vremena za stjecanje materijalnog bogatstva. Naravno, ako se izuzmu pojedini generali koji su pljačkali i same vojne fondove.
Nakon rata oko 400.000 razvojačenih pripadnika hrvatske vojske i radnika našlo se na ulici. Kada se pogleda i broj njihovih članova i obitelji vidi se da je većina hrvatskog stanovništva otjerana u krajnje siromaštvo a država opljačkana. I za takve rabote nitko nije odgovarao. Naprotiv, lopovi su postali uvaženi poslovni ljudi. Pogotovo oni koji su ratni profiteri. Većina sirotinje koja je otišla u rat u početku je sama kupovala puške sa nešto streljiva. Jedan kaljašnjikov, recimo rumunjski, koštao je oko 3.000 njemačkih maraka. Njegova stvarna cijena je bila i deset puta manja. Ali vođe lopovluka to nije zanimalo. Nije zanimalo niti državu i državno vodstvo.
Jedna od nada u bolju budućnost, kako društvenu tako i materijalnu bila je činjenica kako život čini svoje. Odnosno kako i ti zločinci prema narodu moraju jednog dana završiti na groblju. I svi su se prevarili kada su mislili da je to kraj komunista. Danas je u Hrvatskoj predsjednik države komunistički potomak. Predsjednik vlade je komunistički potomak. Brojni ministri, saborski zastupnici i drugi dužnosnici, veliki broj direktora u javnim poduzećima i ustanovama su također potomci komunista. Komunisti su i oni koje su oni “školovali”. Svi su obukli demokratsko odijelo ali ćud nisu promijenili. U BiH, među Hrvatima, već dvadesetak godina vlada komunistička kamarila na čelu sa jugoslovenom i ćiriličarem porijeklom iz Širokog Brijega.
Kao najvidljivije tragove njihove dominacije u “demokratsko vrijeme” vidimo u tome da je hrvatska od druge gospodarske “sile” istočne Europe, ispred je bila samo Slovenija, postala zadnja ili bar predzadnja. Sva sreća da je Bugarska tu. A priča da je 500.000 Hrvata otišlo trbuhom za kruhom, obična je laž, ti ljudi su pobjeli i to je trajno osakatilo i zemlju i državu. I nikome ništa.
I dalje se provlači ideja kako je državu stvorio HDZ i Tuđman. Ne, hrvatsku državu su obranili momci s puškama u rukama i neograničenom ljubavi za domovinu. Bez njih niti jedan političar na svijetu ne bi stvorio nikakvu državu. To što su ti branitelji prevareni i izigrani je sasvim druga priča.
I danas imamo veliki broj branitelja koji vrše suicide. Prije svega nezadovoljni onim u što su pretvoreni. U ljudske invalide s nekakvim mirovinama koje troše po kavanama i kladionicama. Brojni brakovi i obitelji su razoreni, a branitelji još uvijek žive u straćarama, napuštenim kombijima ili autima. Nekiod njih se gotovo svakodnevno deložiraju. Na njihovim zaslugama uživaju oni koji su neopravdano i preko veze dobili mirovine, stanove, kuće i poslove. Odličja i činove su dobijali po kavanama i kavanskim stolovima.
I upravo oni koji su napravili najviše svinjarija i danas redovito dolaze na koje kakve komemoracije ali i na oblokavanja nakon njih. Da se razumjemo, ima tu i zaslužnih ljudi. Ali mi oni nisu nikako jasni. Znaju sve što se događalo i dalje su u tom kolu. Mislim i na užičko kolo koje se igralo na sred Kupresa nakon objave rezultata poslije zadnjih lokalnih izbora. I to ne samo u Kupresu…
