Probudi me, majko
Probudi me, majko,
da ispratim zoru,
da doživim volju Gospoda Boga,
gledam sunce kako se rađa
nad duvanjskim širokim poljem,
gdje jure konjanici i „plovi lađa“.
Još je mjesečina u tvojoj kosi,
purpurno-mliječnoga sjaja;
trebam te kao žedna zemlja kišu,
ti si sve moje zlato na svijetu,
draga moja, ostarjela mama.
Kreni stopom prema mojoj postelji,
probudi me prije sunca, mati,
zagrli svoga bosonog dječaka;
ćutim već bilo tvojih damara,
za dobre ljude otvorena su naša vrata.
Cakli se oganj na ognjištu,
vlaška bura kroz grede svira;
prilazi jastuku, mati moja draga,
i grli svoga „izgubljenog sina“,
a božanski red i nebo modro
kroz zamagljeni stakleni prozor
uđoše u našu malu, čađavu sobu.
Milan Bojkić / Tomislavcity
