Otkad znan za se, bilo mi je jasno: moja baka Ljubica oduvik je volila mačke. Imali smo ji uvik dvi-tri u kući i okokuće. Vodila je o njima svu potribnu brigu. Zimi ji je pušćala i ‘ranila u magacinu di smo držali drva, a liti vanka, di god su tile bit.
Nji’ov pijet je bio triput na dan pun: ujutro i navečer sa mlikon i kruvon, a za ručak – onog šta čeljadi priostane. Čin bi ji zovnila ‘mujs – mujsa’ odma’ bi se našle blizu.
Baka je uvik imala on lipe, crno-sive tigraste mačke. Slobodno su se motale oko njezini’ nogu, bilo da je odala ili sidila. Ili molila svoje diorozarje.
Kad bi sa svojin starin popodne liti sidila isprikuće, u ‘ladovini orasa, znala bi ji i pogladit i nakratko pridržat’ u traversi. Ubrzo bi nji’ovo misto zauzelo jedno od nejačadi, maksura koji bi ona lipo uljuljkivala.
Nikad okokuće nismo imali gušćericu ili zelembaća, a kamoli zmija.
Sve su to mujse rastravale!
Kad bi se isprikuće „umivale“ – nekoliko puta šapicom prilazile priko lica – okrenute Studencin, baka bi prognozirala:
– Bože moj, doć će nan niko iz Studenaca!
I navratila bi za koji dan materina rodica Ica iz Babića da obiđe moju majku, svoju rodicu.
Ako bi bile okrenute prema Aržanu, baba bi navela:
– Doće naša Vranka i zet.
Sutradan bi poštar donijo s Aržanova pismo od strica Marinka iz Australije!
Ako bi se musja umivala prema sjeveru, baka bi dodala:
– Nevista, doć će ti sestra Mara iz Ivanda!
Sutradan bi sa sjevera svratio šumar Jozo da s didon popije mrkušicu i nastavi svojizin puton.
Najvažnije umivanje je bilo početkom zime. Kad bi mujsa bila okrenuta prema Gorčini, baka bi uz uzdah i ono svoje, grdne moje rane – dodala:
– Doć će nan dica iz Njemačke!
– A neviste bi tužno dodale:
– Daleko je do Božića, nane!
Ljubica Mihaljević r. Šiško/Naša ognjišta
