Otkad znan za se, bilo mi je jasno: moja baka Ljubica oduvik je volila mačke. Imali smo ji uvik dvi-tri u kući i okokuće. Vodila je o njima svu potribnu brigu. Zimi ji je pušćala i ‘ranila u magacinu di smo držali drva, a liti vanka, di god su tile bit.

Nji’ov pijet je bio triput na dan pun: ujutro i navečer sa mlikon i kruvon, a za ručak – onog šta čeljadi priostane. Čin bi ji zovnila ‘mujs – mujsa’ odma’ bi se našle blizu.

Baka je uvik imala on lipe, crno-sive tigraste mačke. Slobodno su se motale oko njezini’ nogu, bilo da je odala ili sidila. Ili molila svoje diorozarje.

Kad bi sa svojin starin popodne liti sidila isprikuće, u ‘ladovini orasa, znala bi ji i pogladit  i nakratko pridržat’ u traversi. Ubrzo bi nji’ovo misto zauzelo jedno od nejačadi, maksura koji bi ona lipo uljuljkivala.

Nikad okokuće nismo imali gušćericu ili zelembaća, a kamoli zmija.

Sve su to mujse rastravale!

Kad bi se isprikuće „umivale“ – nekoliko puta šapicom prilazile priko lica – okrenute Studencin, baka bi prognozirala:

– Bože moj, doć će nan niko iz Studenaca!

I navratila bi za koji dan materina rodica Ica iz Babića da obiđe moju majku, svoju rodicu.

Ako bi bile okrenute prema Aržanu, baba bi navela:

– Doće naša Vranka i zet.

Sutradan bi poštar donijo s Aržanova pismo od strica Marinka iz Australije!

Ako bi se musja umivala prema sjeveru, baka bi dodala:

– Nevista, doć će ti sestra Mara iz Ivanda!

Sutradan bi sa sjevera svratio šumar Jozo da s didon popije mrkušicu i nastavi svojizin puton.

Najvažnije umivanje je bilo početkom zime. Kad bi mujsa bila okrenuta prema Gorčini, baka bi uz uzdah i ono svoje, grdne moje rane – dodala:

– Doć će nan dica iz Njemačke!

– A neviste bi tužno dodale:

– Daleko je do Božića, nane!

Ljubica Mihaljević r. Šiško/Naša ognjišta