Ekrani, posebno u ranoj dobi, mogu negativno utjecati na razvoj govora i komunikacije kod djece. Prekomjerno gledanje ometa razvoj pažnje i socijalnih vještina, smanjuje interakciju s roditeljima i knjigama, te može uzrokovati kašnjenje govora i frustraciju jer se djeca navikavaju na brze promjene koje stvarni svijet ne nudi.
Jedna od najčešćih posljedica pretjerane upotrebe digitalnih uređaja u ranoj dobi upravo je kašnjenje u razvoju govora. Istraživanja pokazuju da svakih dodatnih 30 minuta provedenih pred ekranom dnevno povećava rizik od kašnjenja u govoru za čak 49 posto.
Ana Soldo, logoped u ustanovi “Dječji vrtići” Mostar, pojašnjava kako ekrani ometaju prirodan tijek razvoja.
“Korištenje mobitela može odgoditi pojavu prvih riječi koje bi se trebale javiti oko prvog rođendana. Ali da bi se one tada razvile dijete mora usvajati mnoge vještine od rođenja – iz kognitivnog razvoja, motoričkog, jezičnog, komunikacijskog, govornog. Pa ako u tom razdoblju dijete stavimo pred ekran, ne samo da smo mu oduzeli vrijeme u kojem bi razvijalo te vještine, nego smo mu naštetili time što je ta količina stimulacija s ekrana prevelika za tako malu djecu”, ističe Soldo za RTV HB.
Struka je jasna – do prve godine života dijete treba imati što više kontakata s različitim osobama, a što manje biti pred ekranima. Preporuke su da ono do dvije godine uopće ne bude izloženo digitalnim uređajima.
“A poslije toga je preporuka ne više od sat dnevno, ali uz prisustvo roditelja i nekih edukativnih sadržaja. I važno je koliko je dnevno dijete provodilo pred ekranom, nije isto ako je bilo 15 minuta dnevno ili tri sata. Dakle, što je ranija i duža izloženost ekranima, negativne posljedice na razvoj jezika su veće”, upozorava Soldo.
Nedostatak dvosmjerne komunikacije
Prevelika izloženost ekranima ne utječe samo na govor, već i na socijalno-emocionalni razvoj te ostala razvojna područja. Martina Vučić, stručni suradnik – psiholog u ustanovi “Dječji vrtići” Mostar, naglašava važnost interakcije uživo.
“Razvoj se zapravo događa kroz interakciju licem u lice. Na primjer, kada dijete napravi neke prve geste, kaže prve glasove i slično, roditelji ili vršnjaci odgovaraju pažnjom, odnosno pogledaju dijete, osmjehnu mu se, dadnu pljesak ili slično i to je ta dvosmjerna komunikacija koja nedostaje kod ekrana. Kod ekrana je jednosmjerna komunikacija i dijete nikad ne dobije neku povratnu informaciju i zato to utječe loše na socio-emocionalni razvoj”, objašnjava Vučić.
Posljedica ovakve jednosmjerne komunikacije je i nizak prag tolerancije na frustraciju kod djece izložene ekranima.
“Odgađanje zadovoljstva je njima nepoznanica jer oni trebaju sve i odmah, to su naučili preko mobitela jer sve jednim klikom mi zapravo možemo dobiti. Jer kada je dijete izloženo dugo ekranu, razvija se, odnosno, dolazi do sustava nagrađivanja gdje se ispušta neurotransmiter dopamin i djeca zapravo kada mi ih vratimo iz digitalnog svijeta u stvarni svijet, njima to bude dosadno”, zaključuje Vučić.
Mobitel može djelovati kao brzo i učinkovito rješenje, ali njegova učestala upotreba u najranijoj dobi ima svoju cijenu. Djeci nisu potrebni virtualni podražaji koliko su im potrebni stvarni odnosi – glas roditelja, kontakt očima, zagrljaj i igra. Prve tri godine života nisu samo početak, već temelj koji oblikuje dijete za cijeli život.
