Iva Barišić r. Gudelj, autorica kojoj ćemo s posebnim veseljem posvetiti pažnju na Tomislavcityju, rođena je 1970. godine u Crvenicama, a svoje obrazovanje završila je u Tomislavgradu. Iako je tijekom života posjetila mnoge dijelove svijeta, njezina srž je uvijek bila ukorijenjena u rodnome kraju, a kroz poeziju izrazila je duboku povezanost s njim.
Iva je majka troje odrasle djece, zaposlena u Ministarstvu vanjskih poslova Republike Hrvatske, trenutno na mandatu u Generalnom konzulatu u Stuttgartu. U svojoj karijeri, službovala je u hrvatskim diplomatskim predstavništvima u Bukureštu, Hamburgu, Frankfurtu, Mostaru, Livnu, Banja Luci i Kotoru, a svaki od tih gradova ostavio je također neizbrisiv trag u njezinim pjesmama.
Poezija Ive Barišić raznolikog je karaktera, od ljubavnih stihova, nostalgičnih i domoljubnih tema, do ozbiljnijih i dubljih razmišljanja bez stroge forme i rime. U razgovoru za Tomislavcity, Iva je kazala da je njezina poezija prije svega nastala u “cjeloživotnoj čežnji za rodnim krajem, sjećanjem na predivno djetinjstvo, te kao preslika iskustva i tijeka života u nama i oko nas”.
Govori nam i da zbirka Tamo gdje je srce, koju je trebala tiskati i promovirati u Tomislavgradu u suradnji s zavičajnim pjesnikom i tadašnjim gradonačelnikom Mijom Tokićem, iz objektivnih razloga nikada nije objavljena.
Uz poeziju, Iva se bavi i drugim oblicima umjetnosti – crtanjem i izradom slika u različitim tehnikama. Također, izrađuje keramičke ukrasne predmete (ivaa_kreativa na Instagramu). Svojevremeno je imala izložbu u Laubi, gdje je bila izložena jedna njezina slika kao dio zajedničke izložbe amaterskih umjetnika.
Na našem portalu Iva će povremeno podijeliti svoje stihove, i ne sumnjamo da će naći svoj put do srca čitatelja.
Uz današnje predstavljanje autorice Ive Barišić, objavljujemo njezinu pjesmu “Hrast i ja”.
HRAST I JA
Dok gledam te, ja šutim…
Promatram tvoje hrapave bore.
I slušam što imaš mi reći…
Da šumom vjetra progovore grane…
U šušnju i šiškama pogled mi stane…
Hoćeš li mi reći sve što imaš za reći…
I da dugo me nema a ti gordo čekaš…
Još uvijek si velik a u očima djeteta bio si veći.
U hladu tvog krila gdje kamen te obgrlio čvrsto…
Ni sunce, ni snjegovi, ni kiše
Nisu ubili ništa u tebi pa zato rasteš još i više…
Često te uzmem kao primjer,
Jer tvoja snaga me učila kako…
Pa stojim tu pred tobom
I čekam tvoju priču da
Pričaš je polako…
Što je sve bilo dok nije me bilo…
Što su vjetrovi htjeli kad su te lomili,
a snjegovi jesu li dušu ubili…?
I kako je bilo opstati,
Na škrtom kamenu iz ničega postati…
I kad ogole grane je li boljelo,
A nigdje nikog,
Je li te to slomilo..?
Kad…
Samo se čulo zavijanje vukova,
Što skrivali su se iznad podina…
Svojim mi primjerom pokaži,
Po ko zna koji put mi reci:
“Da škrta zemlja ne ubija ponos ljut,
Da vrijeme nije razlog za smrt…”
Jedino tako branit te mogu,
Jer tvoje krošnje daju mi krila.
Samo se tako ispravit mogu,
Jer samo tako i znam…
Gledajuć tebe, gledam u sebe,
Dok stojimo skupa,
Hrast jedan i jedan čovjek sam…
Tomislavcity
