Sofija Naletilić dobila je nadimak kao i sve ostale bake naših krajeva – po svojemu djevojačkom prezimenu Penavić – pod kojim je rođena u Mokrom kod Širokoga Brijega 1913. godine. Nitko nije slutio da će nadimak Baba Penavuša ući u umjetničke krugove, povijest umjetnosti ili se pojavljivati po galerijama u Hrvatskoj i drugim državama. Udala se u Oklaje, gdje je u 64. godini života, nakon smrti sina, počela stvarati svoja umjetnička djela – skulpture u drvu. Potaknuta osobnom boli, „diljanje“ joj je bilo svojevrsna utjeha i način smirivanja misli. Bila je umjetnica osebujne osobnosti i specifičnoga načina stvaranja umjetničkih skulptura, koje su postale nit vodilja njezina života, toliko da je govorila „Ne mogu ja živit’ bez ovoga“.
O Babinu umjetničkom i životnom putu nešto smo više čuli od njezina praunuka Vitomira Naletilića:
-Početak Babina stvaralačkog rada dogodio se sasvim slučajno kada je unuk Dragan zaboravio zadaću iz likovnog. Baba je priskočila u pomoć izdjeljavši pticu u drvu. Unuk je tada dobio peticu, a baba vječnu inspiraciju za rad.
Otada je baba danonoćno radila i uvijek isticala da joj je „diljanje“ sve. Govorila je Najgora nedilja bude, ne radim nediljom. Samo čekam kad će se svanut’. Iako je stvarala više iz osobne potrebe i tražeći utjehu, njezini radovi naposljetku su prepoznati kao vrhunska umjetnost. A mi imamo podatak da je talent Babe Penavuše otkriven upravo kod nas, u Tomislavgradu:
-Prvi koji je primijetio babinu kvalitetu bio je Dubravko Horvatić, hrvatski književnik i kritičar. Naime, dok je prikupljao građu za svoju knjigu o Mijatu Tomiću, put ga je doveo do Franjevačkoga samostana u Tomislavgradu. Kod fratara su već tada bile neke Babine figure. Kad ih je Dubravko primijetio, upitao je čije su. Kad mu fratri rekoše da se radi o Babi iz Širokog Brijega, on im reče: „Vodite me k njoj“. Nakon posjete „babinoj garaži“ ostao je oduševljen i to je bio prvi put da je Baba primijećena od strane struke.
Nakon toga, Babina djela dolaze pred oči kulturne javnosti. Baba nikad nije bila ni na jednoj svojoj izložbi – govorila je da će ona „diljati“, a drugi neka izlažu:
-Prva samostalna izložba bila je u galeriji Schira 1982. u Zagrebu. Kasnije je uslijedio čitav niz samostalnih i skupnih izložbi, a kulturni je događaj godine 1985. bila samostalna izložba u prestižnoj galeriji Forum u Zagrebu. Iste 1985. od strane revije Start Baba Penavuša proglašena je osobom godine. Potvrdu svoje umjetničke vrijednosti dobila je postumno, osvajanjem nagrade Grand Prix na Svjetskom trijenalu naivne umjetnosti INSITA 94 u Bratislavi. – istaknuo je Vitomir.
Osim na izložbe, koja su značajna imena dolazila u Babinu „garažu“?
-Čitav niz renomiranih imena iz svijeta umjetnosti posjećivao je Babu u njezinoj „garaži“ (njezin atelje); Edo Murtić, Hrvoje Šercar, Stipe Sikirica, Jure Kaštelan, Stjepan Čuić, Đuro Seder, Rudi Labaš, Vatroslav Kuliš, Ivica Propadalo, Igor Zidić i mnogi drugi.
Umjetnički ju svijet i danas pamti, kao i njezina obitelj:
– Umjetnički ju svijet pamti i još se uvijek divi njezinu koloritu i fascinantnim figurama, a mi kao obitelj pamtimo ju po dobru, mudrosti, brizi za obitelj i duboko ukorijenjenoj i čvrstoj vjeri u Boga! Uvijek je znala govoriti
„Umrit’ ću, ostat ću željna suvi’ drva“.
Kao samouka hercegovačka kiparica, koja nikad nije imala nikakav doticaj s formalnim umjetničkim obrazovanjem – nije znala ni da postoje galerije i muzeji, umrla je 1994. godine i iza sebe ostavila čak 7000 umjetničkih djela! Dio toga opusa moći ćete vidjeti 24.4. u Franjevačkome muzeju Tomislavgrad. Otvorenje je Penavušine izložbe pod nazivom Raison de vivre u 19 h.
Helena Lučić/Tomislavcity
