Nakon današnjeg lijepoga, mogli bismo reći zimskog dana, oblaci su hvatali zadnje sunčeve zrake pri čemu je nastajala prava nebeska čarolija. Jedna fotografija snimljena je iznad djelomično zaleđenog Šarčeva jezera u Mandinom Selu, a druga iznad Buškog jezera.
U nastavku možete pročitati jednu pjesmu Dragutina Tadijanovića o čovjeku i suncu.
Pjesma o Čovjeku i Suncu
Zaogrnuv tamni plašt,
Čekat ću osvitak dana.
I poći zatim na pute daleke:
Kroz dozrela polja i livade zelene,
Preko voda, planina, dolina,
Do devetoga brda.
A Sunce još neće
Planuti na mene!
No kad stupim na vrh,
Izaći će Sunce, veliko, sjajno,
I zaliti mene, Vječnoga Bježača,
Srebrnim i zlatnim zrakama.
Pružit će se moja sjenka
Duboko.
Stajat ću na vrhu dugo, dugo, dugo.
Sunce će me milovati blagim rukama,
A ja ću biti na vrhu sam.
Zaviknut će grlo moje Suncu:
Pobijedio sam mrak,
Savladao sam žalost…
Sad sam radostan, jak.
Vječan sam kao i ti, Sunce!
Najzad ću početi da se spuštam, lagano,
S vrha u dolinu.
Sunce će me pratiti neprestano.
Moja će sjenka bivati sve manja,
Sve tanja:
Nestajat će me, polako, u dolu.
Pa ću se okrenuti vječitom Suncu
I pogledati na vrh:
Ugledat ću Drugoga Čovjeka
Gdje ide mojim stopama;
Čovjeku ću se nasmijati,
A Suncu šapnuti, malen:
Tko može s tobom, Sunce?
Nestat će mene
I moje sjene
U dolini mraka. (Dragutin Tadijanović)
Foto: Tomislavcity i Zvone Kutleša
