Zadnji dan nastave naši maturanti proveli su uživajući po gradskim ulicama. Uz ples i pjesmu neki su imali vremena i pisanje.
Pismo mojim, sada već bivšim školskim kolegama
Zanimljiva je bila ova generacija. Što se tiče ocjena možda nismo baš briljirali, ali po meni jedna od najzanimljivijih što ih je Gimnazija imala. Mora se priznati da je bilo iznimnih učenika koji su pokazali svoj trud i rad na najvećoj mogućoj razini. Ali ono što nas čini posebnima je zajedništvo. U početku je svatko od nas imao jedan vid averzije ili kako se to već kaže prema jednom odjeljenju ili osobi, ali kako je vrijeme prolazilo shvatili smo da su to samo sitnice. U zadnjoj godini smo se zbližili, od ekskurzije pa kroz školske dane, kave, sve do predstave koja je osvojila naša srca. A tek maturalna zabava! Organizatori su se stvarno potrudili da bude savršena. Igor, Beta, Anamarija, Helena, Bajrić, Tea, Jelena, Marin i Klaudija dali su sve od sebe i hvala im.
Kako mi kažemo, “grmilo je” i na noći maturanta i norijadi.
I evo došli smo do kraja. Prođoše 4 godine kao treptaj. Koliko god smo rekli da nećemo, većina nas je plakala i htjeli bi možda još jednom sve ovo ponoviti, al’ Bože moj. Idemo dalje.
Drage kolege sretno vam dalje kako u studentskom svijetu, gdje ćete se truditi da postanete akademski građani, tako i u radnom, gdje ćete se buditi skoro svaki dan i čekati prvi u mjesecu za plaću. Surovo zar ne? Znam, al’ to je život. Možda škola i nije bila tako strašna. Sjetite se ponekad jedni drugih, a možete pozvati i na kavu. Pozdravlja vas vaš Ančić.
