Posuti se pepelom na Čistu srijedu znači ovo: doći u dodir sa samim sobom, jer od praha zemaljskoga smo nastali – u njega ćemo se i pretvoriti. Ta vjerska istina ne govori o ljudskoj bezvrijednosti – naprotiv! Ona nas oslobađa i govori da je čovjek puno veći od propadljivoga tijela. Pepelnicom započinje četrdesetodnevno duhovno putovanje kojim se pripremamo za Uskrs, a da bismo ga shvatili na pravi način i ubrali prave plodove, važno je podsjetiti se ne njegovu bit, u čemu nam je pomogao fra Bože Milić koji nas redcima iz Svetoga pisma odmah na početku podsjeća na Božju riječ.
– Taj prah nas podsjeća na ono što je već davno rečeno u Svetome pismu: Sjeti se, čovječe, da si prah i da ćeš se u prah pretvoriti. To je naša ljudska sudbina i biblijska istina – da je Bog čovjeka sazdao od praha zemaljskoga i udahnuo mu u nosnice svoj dah kojim je čovjek postao živa duša.
Tjelesna je smrt posljedica istočnoga grijeha. Kada čovjek umre i kada duša napusti ljudsko tijelo, sve što ostane od njega jedna je šaka praha.
Obred pepeljanja događa se baš na prvi dan korizme upravo zato što je taj redak iz Biblije duboka istina o čovjeku i dobro je da čovjek toga bude svjestan, pogotovo u današnje vrijeme.
Prisjetiti se toga da ćemo ponovo postati prah nipošto ne znači obeshrabriti se i zapasti u besmisao, nego znači svojevrsno oslobođenje.
– To ne znači da nema smisla išta u životu raditi, nego nas oslobađa od pretjerane obveze da nešto bude posebno, čime se mi u današnje vrijeme izrazito opterećujemo. Sjeti se da si prah i da ćeš se u prah pretvoriti na neki je način smiješno – mi smo šaka praha! Nastavno na to možemo spomenuti i porijeklo riječi humor koja dolazi od riječi humus što znači zemlja. Na neki način tome se možemo nasmijati.
Iako od praha zemaljskoga, ipak smo najvrjednija Božja bića, stvorena na Njegovu sliku, i naše nam tijelo pomaže u dostizanju Vječnosti, stoga smo fra Božu upitali koji je pravi put i kako iskoristiti život ne predajući se strahovima.
– Čovjek se boji smrti, čovjek se boji nestajanja. To je jedan univerzalni, egzistencijalni ljudski strah. Čovjek se boji toga da ga više ne bude i zaokuplja se pitanjima Kako će svijet bez mene? Kako ću ja bez svijeta? Moramo biti svjesni toga da naša priča na Zemlji ne prestaje, da moramo gledati u Nebo. Mi smo ovdje darovani ljudima, i ljudi su darovani nama. To je samo jedna postaja na našem putu. Podsjećajući se na to da smo prah i da se u prah vraćamo, ne oslobađamo se dužnosti da činimo dobro, da živimo što kvalitetnije i bolje, da ostvarimo zapovijedi ljubavi i poštenja, one najveće ljudske zahtjeve, ali se oslobađamo straha od smrti. Taj nas strah u konačnici vodi u zatvaranje i odjeljivanje, u pokušaje da sačuvamo sebe i svoje interese. Vrlo nas lako može zatvoriti u jedan egocentrični krug. Razmišljanje o smrti zapravo nas toga oslobađa jer – što imam čuvati, što imam braniti na ovom svijetu…
Usmjerenost na sebe stoga je nužno okrenuti u brigu za druge. Kada ljubimo i kada se žrtvujemo za druge – slobodni smo od bilo kakvoga straha, kao što kaže i Ivanovo evanđelje:
Straha u ljubavi nema, nego savršena ljubav izgoni strah; jer strah je muka i tko se boji, nije savršen u ljubavi. (Iv 4, 18)
Fra Bože dalje nastavlja:
– Čovjeku koji se samo boji, koji samo brani samoga sebe, svoja stajališta, svoje principe, svoje interese i cijeli život provede u jednome obrambenome stavu, vrlo je teško, ako ne i nemoguće, doći do ljubavi. Ljubav je u središtu svega, pa i korizme.
Mnogi se u korizmi odriču nekih zemaljskih užitaka i poste, pa evo kako nam post pospješuje duhovni život.
– Naš je Gospodin postio, naš je Gospodin išao u pustinju. Naš je Gospodin postio i od kruha, i od vode, i od ljudi, i od potrebe da ima četiri zida koja ga štite, od potrebe da se zaštiti od noćnih zvukova u pustinji koji moraju biti zastrašujući. Ogolio se, izašao na čistinu, predao se tome. To je bila priprema za Njegovo konačno predanje križu. Predati se može samo tko je slobodan. Nitko ne može dati ono što nema. Ako čovjek ne posjeduje samoga sebe, ne može sebe ni dati.
Post, molitva i djela ljubavi – tri stupnja korizme – uče nas tome da se ne vrtimo oko sebe, da ne branimo samo svoj život i svoje tijelo, nego da se zalažemo za druge. Uče nas da čovjek ne živi samo o kruhu, o televiziji, o mobitelu, o društvenim mrežama, alkoholu, pa ni društvu. Bez svega se toga može. Postiti znači pustiti sve ono što nam ne čini dobro.
Korizma, tako sagledana, gubi sve negativne predrasude s kojima se povezuje. Ona na taj način ima pozitivan prizvuk jer svakoga pojedinca vodi u slobodu. No bitno je ispravno shvatiti ljubav prema sebi, pogotovo u suvremenome dobu.
– Papa Benedikt XVI. u određenome je kontekstu rekao da današnji svijet mrzi samoga sebe. Jedna je od bolesti današnjega svijeta loš odnos prema samome sebi (pa i prirodi i ekologiji). Vidimo na puno mjesta prijezir prema sebi, prevelika očekivanja, čak i mržnju prema sebi. To su suvremene bolesti kojih prije nije bilo, barem ne toliko. Današnji čovjek ne voli samoga sebe, a to nije prirodan, a ni normalan odnos prema sebi. To se vidi i u povećanom broju psihičkih oboljenja i opterećenja. No, koliko god na čovjeka djeluje okolina, drugi ljudi, obiteljske situacije, materijalni status, u konačnici je čovjek uvijek onaj koji to sam tumači i stvara određenu prizmu kroz koju gleda sam sebe. Taj je pogled često prestrog i negativan, u njemu nema ljubavi. Kada nema ljubavi, jasno je da nešto nije u redu.
Nerijetko sliku o sebi stvaramo kroz tuđe oči. Iako je to normalno i ljudski, važno je stvoriti neovisnu sliku o sebi, i to onu dobru, pozitivnu, onu koja suosjeća sa samim sobom – tad smo u slobodi. Fra Bože kaže da je važno i što drugi misle o nama, važno je cijeniti njihovo mišljenje, ali puno je važnije biti slobodan.
– Ako smo slobodni od tuđih mišljenja i očekivanja, pokazujemo zavidnu razinu ljudske zrelosti. To međutim ne smije dovesti do toga da postanemo kruti i bezobzirni, neosjetljivi, umišljeni, oholi – to također nije sloboda!
Ove se godine Pepelnica slavi 14. veljače, na dan svima dobro poznat po sv. Valentinu – zaštitniku zaljubljenih. Iako je vrijednost Pepelnice u liturgijskome stupnjevanju daleko iznad blagdana sv. Valentina, nema ništa loše u tome da zaljubljeni provode Valentinovo zajedno.
– Svetoga Valentina mladi su prigrlili kao zaštitnika zaljubljenih i on se kod nas ne slavi toliko liturgijski koliko u nekome vanjskome području. A i različiti prodavači su ga prigrlili! Danas je Čista srijeda. Valentinovo se nikome ne zabranjuje, ali… počinje korizma, danas se posti, a tko je zaljubljen – neka nastavi biti zaljubljen. Neka ljubi svoga ljubljenoga i svoju ljubljenu!
Sjećam se riječi jednoga svećenika koji je uvijek ponavljao: Tko se nikada nije zaljubio, taj je lud! Međutim, svjesni smo toga da je ljubav u pravome smislu puno više od romantike.
– Kada je u pitanju Valentinovo, nerijetko se radi o romantičnoj ljubavi, koju ne treba podcjenjivati. Ona ima svoju vrijednost i svoju težinu, ali znamo da to nije ljubav u pravome smislu. To će reći i svi udžbenici iz psihologije, odgoja i sličnoga. Zaljubljenost je samo jedan stupanj ljubavi – i to onaj početni, usmjeren na fizičko. A ljubav ne počiva na vanjskom i pojavnom, nego je ona nešto puno šire.
A to je pak tema koju nam ostaje proučavati cijeloga života…
Mnogima od nas teško je suočiti se s egocentričnim navikama, često ih nismo niti svjesni, i često shvaćamo koliko griješimo tek kada nam se usmjerenost na same sebe obije o glavu. Zvukovi u pustinji znaju bit zastrašujući, ali nekada su nužni kako bi se duh probudio, a ljubav obnovila. Neka ova korizma bude prilika za susret s vlastitim zvukovima koje odjekuju našim pustinjama, kako bismo ponovo čuli tišinu i osjetili mir i – ljubili.
Ne tuži se, ako patiš. Brusi se kamen koji vrijedi. (Brazda, Josemaria Escriva)
Helena Lučić/Tomislavcity
