Bila je siromašna kao crkveni miš.
Tek bijaše završila osnovnu školu kada je, nesretnim slučajem, ostala bez roditelja.
Bez igdje ikoga, snalazila se kako je znala i umjela, brinući još i za staru baku koja je sada imala samo nju.
Uglavnom bi pomagala mještanima u poslovima u polju i oko blaga, a oni bi joj tutnuli kilu soli, šećera…sličnih sitnica.
Sažalijevahu je i uzdisahu nad njenom teškom kobi, no nitko se nije dosjetio da bi, možda, mlada djevojka, baš kao i njihove kćeri, radije skupila koju paru za nove cipele, nego li kutiju riže, palente, tijesta…kako se obično daruje sirotinju.
A, njoj se nije darovalo, nego zasluženo plaćalo, premda se mnogi ponašahu kao da jest i kao da se sati i sati rada mogu platiti pišljivom kilom soli ili već nečega jeftinog.
Ponekad i pukim ručkom.
Nikada to, dakako, nije izrekla, niti joj je takvo što padalo na pamet, tek nije baš bez razloga, sa svoje 24. godine ostajala doma dok su joj vršnjaci svaku večer izlazili i tulumarili kako to čine svi mladi svijeta.
Nije imala džeparac, odjeću, šminku, pa ni školu kao oni.
A, djeca su, obično brutalno okrutna oko toga.
Tako se zarana klonula mogućnosti da bude ismijana.
Za razliku od skupih krpica, tankoćutnost nije na popisu tinejdžerskog respekta.
Većinu slobodnog vremena i dugih noći, provodila je crtajući.
Samo je baka znala za tu njenu vještinu najvećma se diveći sakralnim motivima.
Pa, ako joj se i ne bi svidjelo, odobravala bi unuci kako bi ju razveselila i barem tako zahvalila za brigu i ljubav sve te puste godine.
Brinula se što će s njome biti kad ona ode.
Ta, jadno dijete gotovo nigdje i ne izlazi osim kad ju tkogod pozove da štogod pomogne.
A, nije da ne bi htjela.
Znala je baka kako bi i ona rado imala sve ono što imaju njeni vršnjaci, uključujuć i roditelje.
I kako bi radije da joj plate kojom kintom nego solju i šećerom.
Sve je to znala, ali nije o tome govorila, kako bi je manje boljelo.
Samo bi u sebi uzdisala: “Bože dragi, Ti providi!”
I providio je.
Doduše ne onako kako se nadala, ali…poklonjenu konju se ne gleda u zube, kaže narodna poslovica.
Sasvim slučajno, kako to najčešće biva, jedna se njena slika nekako našla u znalačkim rukama.
Nenavikla da itko na nju obraća pažnju, a kamo li na njene “črčkarije”, prenerazila se novčanom ponudom koju je dobila za svoju sliku.
Samo što joj srce nije iskočilo iz uzbibanih grudi.
U usporedbi sa poznatim slikarima, nije to bio bogznakakav iznos, ali za nju, u tom siromaštvu, bijaše to pravo čudo.
I više od čuda.
Od silne euforije, svako malo bi grlila i ljubila baku, kao da je ona za to zaslužna.
A, ona, baka, bijaše sretnija od nje, jer je Bog čuo njenu molitvu.
Vijest se strelovito proširila i doskora završila na naslovnici lokalnih novina kao senzacija.
“Seoska djevojka; čobanica s osmoljetkom…”bla, bla…” čitala je baki iznova i iznova, pokazujući slike koje su urednici, uz njenu fotografiju, stavili uz članak.
Osjećala je ponos, ali ni nelagode, zbog škakljivih navoda, nije manjkalo.
Nije bilo baš najugodnije slušati o siromaštvu, čobanovanju…svemu što bijaše istina kojoj sama nije kumovala.
No, radost je bila daleko veća, a baka jedina osoba s kojom ju je mogla podijeliti.
Nitko od mještana nije joj čestitao, donio poljski cvijet, poželio sreću…
Naprotiv.
Svi su je najednom stali podozrivo gledati kao da im je neško skrivila; ukrala; ogriješila se…
Nitko je više nije zvao, ni uzdisao nad sirotom.
Jedva bi je i pozdravili kada bi ju slučajno sreli.
Požalila se baki tražeći mudrost sijedih kosa za ono što sama nije razumjela.
“Pusti ih, sinko, nego moli Boga da te više nikada ne sažalijevaju. Pokazali su pravo lice.”
I doista; sreća, koja se nasmiješila onoj koju su do jučer žalili, nije ih baš oduševila kako bi se očekivalo.
Je li im nedostajao onaj ugodni osjećaj sažalnosti u koji su redovito ušuškavali vlastiti ego ili, Bog te pitaj što…
Nije to znala.
Trenutak kada je kupila svoje prve cipele svakako nije rezerviran za ružne stvari.
Topli, mekani, bakin obraz opet je “nastradao”; ovaj put dvostruko jer su na njemu ostali tragovi novog ruža za usne.
Dijeleći njenu radost, baka se nije bunila.
Smijala se s njom i zahvaljivala Providnosti koja je, po tko zna koji put, opravdala njeno pouzdanje.
Nada Beljan/Tomislavcity
