Kao što vjerojatno znate, u subotu u podne u našem muzeju otvara se izložba „Oni dolaze“.
Prvo nas, ustvari, čeka povorka koja polazi ispred muzeja u deset ujutro, koja će proći kroz grad i prikazati tradicionalne običaje Cetinske krajine. Ovakvi običaji, ili običaji koji su bar nalik ovima, nekada su postojali i u našim krajevima, ali s vremenom su se prilično izgubili.
Tradicionalne povorke, obilježene bukom i šarenilom, redovito se pojavljuju oko ovoga doba godine u mnogim civilizacijama koje imaju praindoeuropske korijene. Od grčkih Kronija, preko rimskih Saturnalija, do „mačkara“, koji se vezuju uz starohrvatska vjerovanja i slavensku mitologiju, na ovakve načine obilježava se kraj jedne i rođenje nove godine, smjena zime i proljeća.
Nakon povorke, imat ćemo priliku posjetiti ovu neobičnu izložbu. To je, ustvari, više umjetnička instalacija, nego klasična izložba na način na koji smo navikli. Onaj klasični šablon eksponat-natpis nije baš pogodan da se prikaže duh ove tradicije, koja je divlja, bučna, koja obilježava i smrt i život u tradicijskim vjerovanjima, kao i izrugivanje i jednoga i drugoga.
Čuli smo za ovu izložbu ranije i dok još ovo nismo vidjeli, čudili smo se tome kako su ljudi uspjeli fizički prikazati nematerijalnu baštinu. Teško je uopće zamisliti da se netko odvažio na to da predstavi nematerijalnu baštinu kao muzejski eksponat, a tek smo ostali zbunjeni kad su nam došli iz Muzeja Cetinske krajine.
Izašli smo iz muzeja i vidjeli da su ljudi dovezli kamion željeza! Nakon što smo iznijeli to željezo, bili smo izbezumljeni, jer nikad ništa slično nismo vidjeli – ne mislim na hrpu željeza, nego na to da ovakvo nešto ide u muzej kao izložak.
Kasnije, kad je bilo složeno, vidjeli smo da to ima svoj smisao. Međutim, nakon što su nam stvari počele dobivati nekakav red, kad se ovaj željezni dio počelo slagati, iznesoše reflektore s disko svjetlima. Odnekud se pojavi stroj koji proizvodi dim. Ljudi ni od čega sastaviše holograme. Holograme! Tek tada nam ništa nije bilo jasno.
Sada, kad je sve to smješteno kako treba, kao cjelina u prostoru galerije, ona čudesa koja su donijeli, što nam nisu bila jasna, tvore nešto nadrealno, nešto fantastično – što, na kraju krajeva i priliči temi.
Ova instalacija predstavlja nam nematerijalnu baštinu, mitologiju i tradicionalne običaje, ali nevjerojatno je moderna i nije ni blizu ičemu što smo do sada imali priliku vidjeti u našem muzeju. A ono tradicionalno što se na ovakav avangardan način predstavlja, u svemu ovome modernome niti malo ne gubi svoju poruku i svoj smisao. Štoviše, tek ih tako dobiva.
Vinko Šarac/Tomislavcity
