Nikoga ne može odmoriti praznina, nego punina.
Ne ide se na more, u planine i na odmor da se ništa ne radi, nego da se dublje diše, gimnasticira, pliva, fizički radi, putuje, šeće, čita i raduje. Na odmor idemo da pronađemo vlastitu dušu, da zavolimo vlastito tijelo, da otkrijemo ljepotu svoga doma, stana, posla i ljudi oko sebe. Jer udaljenost od svega u čemu smo živjeli tijekom godine pomaže nam da drugim očima vidimo sve ono u čemu smo dotada bili.
Ponekad će biti dovoljno da bosonog prošećeš jutarnjom rosom, da sjedneš i promatraš pučinu mora, da pođeš u čamac i malo veslaš uz rijeku ili da prošećeš šumarcima, voćnjacima, poljima i pašnjacima. Ponekad je odmor najbolji ako si se uspio u rano jutro uspeti na vrh neke planine i odatle promatrati izlazak sunca. To dušu, ali i čitavo biće, obasja nekim čudesnim svjetlom koje se više nikad ne zaboravlja.
Dobro je ponekad u kasnu noć zaplivati u moru i sjetiti se da nas tako svaki dan obujmljuje zrak, ali da su to samo znakovi ljubavi kojom nas Bog obuhvaća sa svih strana. Nekad je dobro dopustiti da ti vjetar razbaruši kosu, da mu prkosno ideš ususret, poput junaka koji siguran ide u boj. Drugi puta će biti dobro da naučiš jahati konja, da pokušaš musti kravu ili gledati krdo svinja, stado ovaca, da razgovaraš s ljudima koji su stalno u prirodi, na planinama ili na moru.
To će ti otvoriti vrata mudrosti. A Bog, kaže Sveto pismo, rado druguje s onim ljudima koji su bogati mudrošću.
(Za umorne)
Foto: Citati Tomislava Ivančića
