Odavno duvanjski kraj nije osjetio veći gubitak. Otišao je čovjek „u sredini svojih dana“, u naponu snage kad je imao i mogao dati još puno.
A dao je ovom kraju, zasigurno, kao da je živio deset života. Zato je i osjećaj tuge i gubitka tako jak i sveprisutan.
Mnogi Ivana pamte kao jednostavnog, toplog i susretljivog čovjeka uvijek spremnog pomoći. Resila je ga ta domaća plemenitost izrasla iz kršćanskog tradicionalnog odgoja. Još od gimnazijskih dana i studiranja u Sarajevu ostao je zapamćen, izniman i prihvaćen. Te odlike pratile su ga i kao liječnika, političara, vojnika, graditelja, profesora i velikog humanitarca.
Ratni put obilježio je njegov život, a on je svojim životom obilježio to vrijeme dajući se nesebično na svim područjima, unoseći tračak plemenitosti u grubu ratnu zbilju. Bio je pokretač i sudionik najsvjetlije humanitarne akcije „Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrnu“. Zajedno s poznatim i priznatim hrvatskim imenima gradi ratnu bolnicu u Novoj Biloj, a kasnije sudjeluje i u izgradnji one Sveučilišne u Mostaru i osnivanju Medicinskog fakulteta.
S ponosom i zahvalnosti sjećat ćemo se njegovih govora u Hrvatskom saboru kad se svesrdno zauzimao za svoj narod i dostojanstveno zastupao njegove interese. Upravo u to vrijeme duvanjski, a i hercegovački kraj osjetio je najjaču materijalnu pomoć drage nam Republike Hrvatske. Brojne su Ivanove zasluge iz tog vremena, tek ćemo ih biti svjesni.
Nedostajat će Ivan njegovim Miljačanima, Stepenjanima, i drugim Mesihovljanima, a i cijelom kraju jer je svima svesrdno pomagao i zauzimao se za svoje ljude, pri tom ne gubeći širinu i humanost za druge.
Teško je njegovoj obitelji uputiti riječi utjehe, gubitak je velik, ali Nada, u koju je njihov Ivan vjerovao, je živa. Lijepo je bilo vidjeti cijelu obitelj na misama devetnicama Velikoj Gospi u Seonici. Neka ih prati Gospin zagovor i Božja pomoć.
Nedostajat će Ivan cijeloj župi, duvanjskom kraju i hrvatskom narodu, ali iza njega je ostalo njegovo djelo, svjedočanstvo služenja svom narodu, jedan život pun sebedarja, kao uzor i poticaj.
Kolika je god tuga zbog njegova preranog odlaska, tolika je zahvalnost za njegov život. Život pun ljubavi za Boga i čovjeka. Neka počiva ispod hrastova svoje rodne Mesihovine, u miru Božjem.
Iva Bagarić/Tomislavcity
Foto: Pixell
