Kaže jedna pjesma koja se nekad davno pjevala u gangi:
″Koso moja kosila bi sama, kad bi bila na otkosu mala.″
Vjerujem da veći dio Crveničana, osobito one nešto starije, košnja trave i kupljenje sijena u Crvenicama neizostavno veže i sjeća na kraj školske godine i početak ljetnih raspusta.
S obzirom da je studentska godina uglavnom završavala jedno mjesec dana kasnije od osnovne i srednje škole, kada je većinom sve bilo pokošeno i pokupljeno, kao student od toga bi bio uglavnom pošteđen, ili čak potpuno isključen.
Piš: Ivan Ivić Radoš za crvenice.com.
Tako bi u pravilu čim završi školska godina i počne raspust krenuli radovi, kosi se i kupi na sve strane: od Jačišća, Poljica, Drinove, preko Gromeljica, Toplog mista, Rudog polja, Studene, Kupljevca, Parnica, njiva i ograda u selu i oko sela, pa sve do Manduša u polju.
S obzirom da su vrtli i ograde često manjih površina i na više lokacija, onda se na onim udaljenijim krene kositi već od jutra, polako se približavajući kući, idući s jedne ograde, ili vrtla na drugi, najčešće završavajući predvečer, nekad doslovno za mraka. Košnja i kupljenje bili su poslovi od prvorazredne važnosti, koji bi dobar dio ljeta okupirali sve, radovi kojima se u pravilu nitko nije veselio, ali kako je bila obveza, nije se previše postavljalo pitanje, a posebno ne zašto ja.
Ručno košenje trave ima svoju dugu, čak tisućljetnu povijest, još tamo od otkrića željeza, pri čemu je kosa služila ne samo za košnju trave, već u neko doba ljudske civilizacije i kao primitivno oružje.
U nas se negdje sve do početka sedamdesetih godina kosilo isključivo ručno, danima i tjednima.
Kako su Crveničani već prilično davno pokupovali traktore i sve priključke, odavno se puno manje kosi ručno, skoro ništa, možda još tu i tamo ponešto oko kuće. Stroj je tako skinuo kosu s trona, ostavivši nas samo u sjećanjima i radosnom spomenu na ručno košenje.
Unatoč tomu, kosa je i sada neizostavni dio alata koji i dalje visi negdje po crveničkim garažama, ali uglavnom kao draga uspomena, skoro pa muzejski eksponat.
Doduše danas gotovo da više nema niti strojne košnje, uglavnom nitko ne ″drži ajvan″, ne treba sijena, lagano sve zarasta, ograde i njive sve više ″preplavljuje″ i ″osvaja″ okolna šuma.
Treba reći da smo većina nas još u ranoj mladosti prolazili i prošli neki oblik edukacije košnje ručnom kosom, uz nadzor najčešće ćaća, didova, stričeva, ili možda starije braće i uz stalne sugestije spusti petu, podigni lijevu ruku, drži ravno, manje ‘vataj i sve tako.
Obvezno se pred početak sezone košnje, obično koji dan prije, kosa pripremila i dobro otkovala, odnosno poklepala i to na način da se u zemlju zabije željezna ″bakva″, na nju se položi kosa i otkivanje može početi.
Otkivač obično leži na ledini, na prostrtom mutapu, ″zagrli″ kosu i klepa, dovodeći je u optimalno stanje pažljivim i ravnomjernim udaranjem specijalnim čekićem, klepcem.
Klepcem udara po unutarnjem, tankom dijelu kose, precizno ga tanjeći i pri tomu poravnavajući zupce na oštrici kose nastale najčešće pri udaru u kakav kamen skriven u travi.
Tih dana bi se zvuk klepanja čuo sa svih strana sela, a taj tako ugodni zvuk klepanja, kojeg čini mi se i danas čujem davao bi neku živost selu i bio je znak, sezona košnje počinje.
U nas su u kući uvijek bile spremne dvije kose, od kojih je jedna kovanica, iskovana od kaljenog čelika u tada poznatoj kovačnici Pave Duvnjaka u Mrkonjić Gradu i za koju se govorilo da je to najbolji tip kose na tržištu. Na njoj vrhunsko drveno kosišće, kojeg je izradio i na kosu nasadio moj pokojni ćaća Kike.
Druga je bila neka starija kosa, koju smo zvali lepara, inače izrađena od običnog željeza i za koju mi nikad nije bilo jasno zašto takav naziv i što znači. Lepara inače nije bila kosa neke posebne kvalitete, jedino je kao i kovanica imala odlično drveno kosišće, bila je bez čvrstine, nekako mekana i pomalo savitljiva, uz to bi se brzo istupila, pa je moraš svako malo oštriti.
Poznato je da čovjek što je stariji i nakon proteka prilično velikog broja godina sve se više prisjeća nekih stvari iz prošlosti, pri čemu meni nekako posebno i često padne na pamet košnja trave u našoj ogradi u Poljicu, koju smo redovito, godinama brat Petar i ja kosili.
Poljice je prema istoku naša najudaljenija i najveća ograda i obično je bila prva postaja odakle smo se pomalo spuštali niže, usputno koseći vrtle u Gromeljicama, Lučici, pa obično završavali u Studenoj, gdje bi kosili kakve okrajke, ili eventualno neobrađene vrtle.
Moram priznati da mi evo i danas, nakon toliko godina, u ušima odzvanja onaj britki zvuk košnje, sudara oštrice kose i zelene trave, uz omamljujući i nezaboravni miris svježe pokošene planinske trave.
S obzirom da je brat koju godinu stariji, on je uvijek kosio kovanicom, a argumenti za to su bili da takva kosa traži veću pažnju, da će je on puno bolje čuva od oštećenja, uz to je ćaćina i šteta bi je bilo uništiti, pa je ″logično″ da on s njom kosi.
Ja kao još uvijek nemam tu moć pažnje i ne mogu tako dobro čuvati ovako vrijednu kosu, ″logično″ je da ja kosim lošijom kosom, pa je posljedično mene zapala lepara. Kako sam ja od nas dvojice imao reputaciju nešto lošijeg kosca, procjena je da je manja šteta ako kojim slučajem oštetim i ″zatupim″ leparu, kovanica je u ″sigurnim″ rukama.
Uvijek se govorilo da bi se moglo kvalitetno kositi, uz dobru kosu je prijeko potreban i dobar brus, a onda imati dobar brus bio je svojevrsni privilegij, pa i prestiž. U međusobnim razgovorima čak se pomalo mistificirala važnost brusa uz tvrdnje kako je teško naći dobar brus, da ako želiš imati dobar brus moraš ga dobro i platiti. Navodno je prema tadašnjim pričama vrhunski brus dostizao za to vrijeme astronomsku cijenu, kažu čak cijenu dobrog junca.
Eh, sad je li stvarno, nije provjereno, možda je priča bila samo dobar alibi lošijim koscima, koji ne znaju kositi, ili ne mogu, pa onda je odličan izgovor kao nema se dobar brus, ili se radilo o tipično našem pretjerivanju, ili možda stvarno je.
Imao si osjećaj da brus kod pravog majstora kad klizi po oštrici kose kao da stvara i svira najljepšu glazbu, a kad više njih oštri istovremeno, e to je bila prava simfonija.
Brus je zajedno s peračom smješten u vodiru, opasanom oko struka, ispod trbuha, ili sa strane na boku, pri čemu svaki kosac nosi svoj vodir. A nas smo dvojica bili dva kosca koji su obično nosili samo jedan vodir, kojeg bi zaboli u ledinu, ali uvijek tako da je što bliže i po mogućnosti podjednako udaljen od obojice.
Vodir je obično bio do pola napunjen vodom, s unutra najčešće jednim, rijetko dva brusa i peračom za ispiranje oštrice kose prije oštrenja. Interesantno je kako bi voda iz vodira u kojoj su se otopile razne planinske trave bila odlično sredstvo za zarastanje posjekotina na ruci prouzročenih manjim rezom kose, odnosno ako bi se kosac ne daj Bože ″obrz’o″.
Posjekotina se polije vodom iz vodira i problem je brzo riješen, nevjerojatno i učinkovito.
Međutim, niti odlična kosa, niti vrhunski brus nisu bili jamac da će netko biti vrhunski kosac, jer tko nije znao tehniku košnje, oštrenja i klepanja kose, džaba mu je, rekli bi nikad od njega kosca, košnja bi mu kao takvom samo dobro iscrpila snagu i potrošila ga. Vjerojatno je tako u našem narodu nastala ona izreka da ″nema te snage u čovika koju neće potrošiti oštra rakija i tupa kosa″.
S obzirom da među tada mlađima rijetko tko je bio vrsni majstor za nabrusiti i naoštriti kosu, to bi se svako malo oštrilo, a ona u inat i dalje tupa, neće travke, pa lupaj snagom ne bi li se kako tako odrezao veći dio ono trave što je bilo.
Umoran kosac, tupa kosa, a tvrda trava, ne da se, upre se svom snagom, okreneš se ono vidiš ledina nije ″obrijana″, trava pokošena na visoko, a iza se vide tragovi nogu k’o da su prošla manja kola. Još ako bi se usput kosom pogodio kakav kamen, to je već prelazilo u očaj, što bi nekima u njihovoj nemoći izmamilo i poneku psovku, a netko sa strane bi pomalo zlobno komentirao ″kud će sćeta na rđava kmeta″.
Neizostavni dio cjelodnevne košnje obvezno je bio i ručak koji bi se uvijek i zajedno s vodom ponio u onoj nekadašnjoj čobanskoj torbi, koja se obično odmah ugura negdje u hladovinu i koju sunce često i već nakon dva, tri sata ″nađe″, pa je naknadno dodatno utvrđuješ u hladovini, gurajući je dublje u busen.
Ručak je činio neizostavni mesni narezak, koji nam se tada izgledom i okusom činio nestvarno dobar, uz to se još ponese eventualno malo salame tirolske, slanine, možda malo luka, domaćeg kruha i obvezno tegla kiselog mlijeka, kisaline.
U okruženju prirode, uz cvrkut ptica i raznih zvukova koje samo priroda može proizvesti, bez stresa, a bistrog uma, uz blagi povjetarac, sjedi se u hladovini, na ledini, najčešće ispod kakve liskovine, ili manjeg drveta i zadovoljno jede. A kisalina, nakon ležanja nekoliko sati u tegli i torbi dobila bi neki posebni okus koji ne zaboravljaš, pjesnik bi rekao rapsodija okusa.
Tako bi se trava nakon više dana, pa i tjedana košnje po našim ogradama, njivama, livadama, vrtlima, na zadovoljstvo svih konačno pokosila i sijeno pokupilo. Usputno, poneko komentira kakva je bila trava i koliko je sijena u pojati, jer količina pokošenog i pokupljenog odaje sliku i najbolje pokazuje kakva je godina bila, kišna, sušna, pa posljedično dobra, loša, ili kakva već. A kose, brusovi i vodiri se odlažu i idu na zasluženo mirovanje do iduće godine, kada je opet sve isto, samo godina nova.
