U prvom čitanju iz Knjige proroka Sofonije (Sef 2,3; 3,12-13) naglasak je na činjenici traženja Gospodina, pravde i poniznosti kako bismo bili zaštićeni u dan Božjeg pohoda i uvijek u svome ovozemaljskom životu. Ujedno time postižemo mogućnost dolaska Gospodinu u njegovo kraljevstvo. Čovjek je u ovome životu pozvan na neprestano traženje, traganje za vrijednostima, a kad Boga pronađe, onda je zapravo pronašao sve. Mi ljudi pokatkad tražimo na krivome mjestu i krive vrijednosti. Prorok nas potiče da tražimo Boga na pravome mjestu, a ono je zacijelo u našem srcu, zatim u našoj zajednici koja slavi Boga. Pozitivno prorok potiče Ostatak Izraela da čini pravdu, da ne laže i ne čini prijevaru bilo koga i bilo kada. I nama, koji slavimo svetu misu, govori da tako činimo i ”moći ćemo pȃsti i odmarati se i nitko nam neće smetati”. Kako lijepa slika vezana za stado koje pase, odmara se s uživanjem, igra se s unutarnjom radošću i nitko mu ne smeta u toj životnoj nadi! Oni koji su nekad davno čuvali stada ovaca, moći će razumjeti ovu sliku, ovu usporedbu i naučiti od nje mnogo životnih činjenica za sebe.
Pavao u ovome odlomku svoje Prve poslanice Korinćanima (1 Kor 1,26-31) govori o tome kako je Bog izabrao ”slabe”, ”neplemenite”, ”prezrene”, čak ”lude” da bi posramio tzv. ”pametne”, ”plemenite”, ”uznosite”, uglavnom ovozemne oholice. I još jednu zanimljivu teološku misao donosi Pavao, a glasi da se trebamo samo u Gospodinu hvaliti, a ne hvalisati se nekim tobože svojim uspjesima. Uostalom, svi naši uspjesi i poslovi i Božji su uspjesi i poslovi po nama ako ih vršimo u Gospodinu i za njegove nakane.
Govor na Gori (Mt 5,1-12a) pripada među najinteresantnije dijelove Novoga Zavjeta i po formi i po sadržaju. Po tekstualnoj formi ovo je religiozno-teološki i pohvalni govor koji je izrečen a onda i zapisan u duhu stilske figure anafore, gdje se neprestance ponavlja na početku rečenice riječ ”blago”. Nizanje te riječi ne stvara monotoniju nego duhovni krešendo, rast, napetost u primanju obavijesti i poruke. Tko zna pročitati ovaj govor, već je postigao jasnoću poruke. Ovaj je govor s tog gledišta jezična simfonija koja ulijeva u čovjekovo srce radost i jezu, ljubav i samo ljubav. To je govor nad govorima. Iz njega se ižaruje smisao postojanja, borbe, sukoba sa samim sobom i drugima, sa svijetom i, ako hoćete, s Bogom, ali onaj egzistencijalni, životni ”sukob”.
Don Ilija Drmić/Tomislavcity
