Propovjednik svoju knjigu otpočinje crnim mislima o ispraznosti: Ispraznost nad ispraznošću, sve je ispraznost – Vanitas vanitatum omnia vanitas. Osim toga zaokupljen je problemom prolaznosti ljudskog života i težinom nasljedstva. Zašto se čovjek pojavio i zbog čega je sav njegov trud pod ovim suncem? To je pitanje s kojim smo svi zaokupljeni i na to pitanje nema boljeg odgovora od odgovora vjere. Vjera vidi korijene čovjeka na ovome svijetu, Božju skrb za njega i čovjekovu skrb u Bogu za samoga sebe i druge, te nalazi tumačenja o vječnome, prekogrobnome životu koji je punina života i sveukupne ljepote.
Psalmist potiče da dođemo Gospodinu i da mu kličemo iz sveg srca. Potiče nas da svakog dana čujemo glas Božji i da se na taj glas ne oglušimo nego da spremno odgovorimo kliktanjem iz dubine svoga bića što jesmo sada u prostoru i vremenu i što ćemo trajno biti.
Pavao u svojoj Poslanici Kološanima oduševljava vjernike i sve nas da težimo za nebeskim, a ne za zemaljskim. To je onaj kontrapunkt crnim Propovjednikovim mislima. Da bi čovjek bio radostan i usmjerena pogleda prema nebu, potrebno je odbaciti sve one strasti koje čovjeka sputavaju u tom ushitu prema nebeskome prostoru.
Najvažnija misao iz Evanđelja po Luki vezana je da bit čovjeka nije u tome što posjeduje nego što čovjek jest u sebi. Posjedovanje zemaljskog bogatstva prolazna je kategorija, a postojanje u Bogu vječna je istina. Ovdje je pitanje: Imati i biti? Mi znamo da je nužnost imanje na ovome svijetu, jer bez toga nemoguć je oblik zemaljskog života. Međutim, ne smije čovjek biti navezan na zemaljsko, nego se tim zemaljskim valja pravilno služiti da bi se postiglo najviše što se može postići, a to je nebesko bogatstvo. Kako to ostvariti u konkretnoj stvarnosti, pitanje je na koje svatko od nas treba odgovoriti iz vlastite uvjetovanosti. Borba za osnovne ljudske potrebe nužna je, neophodna, ali pod vidom vječnih vrjednota. Vječne vrijednosti nadilaze zemaljske.
Don Ilija Drmić/Tomislavcity
