Prošla je godina dana otkako je Covid-19 postao planetarna pošast. U svim segmentima život se u potpunosti promijenio pa je razumljivo da nedaća nije mimoišla ni trkačku zajednicu. Gotovo sve države u većoj ili manjoj mjeri žive pod različitim vrstama ograničenja. Skoro svi planirani mnogoljudniji susreti kako za prethodnu, tako su i za ovu godinu odgođeni ili, za koje je to bilo moguće, prebačeni na aplikaciju Zoom. Prateći popis utrka, svakim danom gledamo kako nestaju s kalendara ili dobivaju pečat „otkazano“.
Većina trkača, a u njih ubrajam i sebe, ustrajava u treninzima i očekuje bolje dane. Svi se nadamo nekoj utrci na kojoj ćemo zajedno „pustiti“ već mjesecima gomilanu energiju. Kao da se prostor za sublimaciju napunio do vrha. Postajemo nervozni. Pucamo! Da se to ne dogodi pobrinula se skupina dobro organiziranih i odlučnih ljudi, ekipa zbog koje je Mostarski polumaraton ugledao svoje peto izdanje.
Dan prije utrke listam po mobitelu i gledam kako stojim s pretrčanim kilometrima. U proteklih pola godine mjesečni prosjek iznosi točno sto pedeset kilometara. To je otprilike polovica onoga što se u trkačkom svijetu naziva ozbiljnim trčanjem. Nije to podatak koji obeshrabruje. Štoviše, nakon manje od osamnaest mjeseci kontinuirana trčanja, lijep je osjećaj spoznati da se došlo do razine koja se može nazvati poluozbiljnom. Za to vrijeme, kroz trčanje sam naučio mnogo, kako o sebi tako i o životu. Ponajprije, promijenio se moj odnos prema tijelu. Iako ga nikad nisam doživljavao kao tamnicu duše, trčanjem sam postao svjesniji da je tijelo njezin hram i da smo mi prije njegovi skrbnici nego vlasnici. Ta me spoznaja dovela do zaključka da ako hoćemo ostati zdravi, s vlastitim tijelom moramo graditi partnerski odnos i oko mnogočega se dogovarati. Ako pred tijelo stavljamo velik izazov, kao što je polumaraton, nije dovoljno samo ga utrenirati. Na obostrano zadovoljstvo, valjalo bi ga i opustiti, možda nečim kao što je dobra športska masaža.
Noć prije polumaratona prenoćit ću u Mostaru i tako dobiti dva dodatna sata sna. Od stvari je važno ne zaboraviti startni broj i proteinski gel. Mizuno wave ultima 11 ionako neće dopustiti da krenem bez njih. To su tenisice koje se ne zaboravlja, a ostatak opreme dolazi zorom s pulsaškom kolonom. San je brzo pao na oči, što također nešto govori. Iako se, bez kompromisa, osjećam mladim, kao da sam nadišao onaj adrenalinski žar kakav mladići osjećaju pred važan dan. Čini li vrijeme svoje, pitam se.
Ustajanje u šest sati, dan lijep, raspoloženje na razini, lagan doručak. Pogled na sat, računam i moji su tu negdje. Vlatko zove, pijemo jutarnju. Nabacujemo novu opremu i odlazimo na startno mjesto, okupljamo se, zadirkujemo i fotografiramo. Uh! Bijelo-crveni, koliko nas ima! Možda smo na treninzima samotnjaci, ali na utrci smo ekipa. Koliko trčimo za sebe, toliko nam je stalo i do drugih. Barem je moj osjećaj takav – i ne samo danas i ne samo u trčanju. A kad se sjetim potpore koju sam tijekom utrke dobio od svojih, čini mi se da je osjećaj pripadnosti uzajaman. Pa se pitam: treba li čovjeku u životu išta više osim da ga provodi s dobrim ljudima koje doživljava i koji ga doživljavaju svojim? Ima li to cijenu?
Jutro prohladno, ali prvi koraci zagrijavanja ubrzavaju rad srca, adrenalin podiže temperaturu, situacija optimalna. Pred sam početak organizatori pozivaju elitne trkače da istupe naprijed. To su, valjda, oni što misle trčati ispod sat i pol. Računam kako bih se, možda, i sam mogao progurati u taj red, ali na koncu ipak ostajem s običnim pukom, kako sam i inače navikao. U minutama pred početak utrke u zraku se osjeti autentična trkačka energija. Na malom prostoru više od sedamsto do krajnjih granica uzbuđenih duša. To je situacija koja tijelo čini lakšim.
Krenulo je. Ispred mene mnoštvo. Nemam velikih imperativa, ali ne bih volio upasti u neki čvor koji bi me mogao usporiti. U tim trenutcima važnim postaje uhvatiti željeni ritam i probijati se naprijed, a to nije lako. Svako obilaženje košta koliko vremena, toliko i energije. Na koncu, uz malo muke, ovaj je cilj ipak postignut i već nakon prvoga kilometra otvara se ne samo prostor za planirani tempo, nego i za pitanje što se od današnje utrke želi. Između treninga i nastupa velika je razlika, kako u težini i stupnju živopisnosti tako i u poimanju vremena. Na pripremama sve izgleda teže, sporije i monotonije, a na nastupima lakše, brže i življe. U biti, zbog uzbuđenja, razlika je samo u osjećaju, a da osjećaj ne bi prevario i da zbog njega ne bi nestalo goriva prije kraja, valja se urazumiti. Dok razmišljam o tom sustižem aktualnu državnu prvakinju u maratonu i spoznajem da mi je tempo dvadeset sekundi brži od planirana. Znajući koliko je Dijana profesionalna i da trči ritmom koji mi odgovara, prestao sam brinuti o detaljima i odlučio gaziti ukorak s njom. Od toga trenutka utrka prerasta u plovidbu sigurnim brodom s pouzdanom kapetanicom koja u svakom trenutku zna kuda i kojim tempom idemo.
U suvremenu svijetu život većine ljudi, pa i moj, u svim akcijama orijentiran je samo na cilj. To zna biti korisno i daje određene rezultate, ali najčešće smo toliko zaokupljeni samim ciljem da zaboravimo uživati u putovanju k odredištu. Umjesto zadovoljstva udomaći se praznina. Ovo jutro neće biti takvo. Potpuno svjestan sebe i svijeta oko sebe, živim svaki korak. Nema napora ni anksioznosti. Ulice kojima redovito jurim, danas kad bi se očekivalo da trebam biti i brži, dopuštam si doživjeti ih iz neke druge perspektive – mira i unutarnje ravnoteže. Udišem Mostar, a ako i naleti kakva misao iz suprotna smjera dobro raspoređena potpora uz cestu brzo me vrati u današnju ulogu. Zlata bi vrijedilo kad bi se taj model i na poslovnu svakodnevicu dao primijeniti.
Kilometri ostaju iza nas, svakom sekundom i svakim korakom manje je metara koje trebamo pregaziti. Uistinu je lijepo kad u završnu trećinu puta uđeš s osjećajem kao da si tek na početku. Računica oko njegovanja tijela pokazuje se ispravnom. Ako ga počastiš, ono zna uzvratiti i uistinu neće razočarati. Prilika je to za ubrzati i, kao obično, završiti utrku s progresom, ali mora li svaki put biti tako, pitam se. Čak me i suputnica motivira da pojačam, toliko je vidljivo da mogu. Međutim, navike s posla i navike iz života danas ostavljam postrani. Uvijek dati sve od sebe ili razbiti i taj moderni stereotip? Danas biram ovo drugo. Možda u većini dana ne mogu, ali ovaj si put uspijevam priuštiti taj luksuz. Takav, pak, stav ne umanjuje čari ciljne ravnine. Na taj dio ne možeš utjecati. Situacija je to u kojoj let nema alternativu i upravo takvim korakom moja kapetanica i ja dovršavamo mostarsko putovanje. U cilju nas čekaju Ružica i Jakov. Oboje su izdržali! Pogled na sat – sat, dvadeset devet minuta i sedamnaest sekunda. Šest minuta brže nego posljednji put. Iako vrijeme danas nije bilo u prvom planu, rezultat nije izostao. Zadovoljstvo.
Elitni momci Vinko i Džon već su se ohladili. S njima ekipu bodri i prvi operativac kluba, čovjek bez kojega bi sve bilo teže izvedivo – naš Iko. Vremenom pristiže još bijelo-crvenih, redom: mlađi imenjak, Ante, stariji imenjak, Marko junior, Perica, Marko senior, Vukadin, Jozija, Paka, Josipa, Pecić, Boško, Mamić, Vesna, Mateja, Vlatko i Marija. Svoju utrku još su ranije završile Naomi, Mira, Marijana i Karla. Na licu svake i svakoga od njih zadovoljstvo kakvo nismo mjesecima doživjeli. Svatko u svojem filmu, sa svojim doživljajem i vlastitim vremenom, a opet tu prisutan za iskustvo drugoga. Više od polovice pomaknulo je najbolja osobna vremena, činjenica koja nam dopušta da se osjećamo pobjednicima. I bez toga, Pulsaši to za mene jesu. Uvijek!
Krešimir Tabak/Tomislavcity
