Na Sveučilištu Sjever u Sveučilišnom centru Varaždin ne kriju zadovoljstvo što će njihovi studenti imati mogućnost učiti od Miroslava Škore, koji bi uskoro trebao postati suradnik na kolegiju Uvod u ekonomiju, piše Jutarnji.hr.
Naime, često se uz ovog glazbenika i spominje kako je jedan od najobrazovanijih ljudi na našoj estradi; diplomirao je građevinu i ekonomiju, dvije godine pohađao Community College of Allegheny County u Americi te bio polaznik prvog naraštaja Diplomatske akademije Ministarstva vanjskih poslova.
Nakon operacije zbog srčanih tegoba prošle godine i kliničke smrti od sat vremena liječnici su mu preporučili sporiji životni ritam, no s novim angažmanom na Sveučilištu, u emisiji “Zvijezde pjevaju” te pripremom novog velikog koncerta u povodu 30. obljetnice izlaska pjesme “Ne dirajte mi ravnicu” čini se da Škoro nije nimalo usporio…
Kako je najavljeno, predavat ćete kolegij Uvod u ekonomiju na diplomskom studiju ekonomije na Sveučilištu Sjever u Varaždinu. Kako je došlo do te suradnje?
– Bilo bi dobro da postoji čarobni štapić koji bi me učinio predavačem na nekom kolegiju, no to ne ide tako. Nakon stjecanja titule doktora društvenih znanosti sa znanstvenog polja ekonomije čovjek može pospremiti doktorat ili nastaviti dalje. Prof. Rončević sa Sveučilišta Sjever predložio mi je suradnju po kojoj bih kao vanjski suradnik sudjelovao u kolegiju Uvod u ekonomiju i, na taj način, počeo stjecati uvjete da bih mogao postati predavač. To je proces u kojem valja dodatno raditi i pisati ne bi li se stekli uvjeti za izbor u docenta. Ljudi pročitaju naslov, a ne zavire u tekst, pa odmah misle da sam profesor.
Kako gledate na naš sustav obrazovanja, je li postavljen na ispravan način?
– Srpski liječnik i književnik Jovan Jovanović Zmaj napisao je jednom: “Nije znanje znanje znati, već je znanje znanje dati.” Nekada su najbolji među nama bili učitelji i predavači. Matoš, Kranjčević, Nazor i mnogi drugi radili su taj časni i odgovorni posao. U blagodatima našeg sustava uživam još od hrvatskog proljeća preko Šuvarove reforme do današnjih dana. Imao sam sreću da su mnogi proljećari po kazni bili prebačeni u osnovnu školu u Višnjevcu, jer je bila daleko od centra i bez javnog prijevoza.
Meni je razrednica bila Marija Sikora, poslije ravnateljica i vrstan matematičar i pedagog. Književnosti i jeziku me je učila prof. Ana Pintarić, poslije dekanica filozofskog fakulteta u Osijeku, a knjižničar zbog kojeg sam pročitao većinu knjiga u školskoj biblioteci bio je Adam Meštrović, koji je u našoj suvremenoj državi bio saborski zastupnik. Dodamo li tome činjenicu da su me dijelom odgojili i isusovci u višnjevačkoj župnoj crkvi, a potom i stari profesori osječke gimnazije koja je iznjedrila dva nobelovca i Strossmayera, shvatit ćete da sam možda pripadnik zadnjeg naraštaja koji je dobio stvarno klasično obrazovanje. Tada su vladali red i disciplina, a osnovno mjerilo vrijednosti bilo je znanje. Znaš – prolaziš, ne znaš – padaš.
Pripremate li možda potpuni bijeg s estrade u prosvjetu?
– Ha, ha… Da, čuo sam da su u prosvjeti takva primanja, za ubit se od novaca. Cijeli život se amaterski bavim glazbom i poduzetništvom, pa ću tako i nastaviti. Nisam ni ono kratko vrijeme u Saboru bio zbog novaca, karijere ili povlastica. Mislio sam da činim nešto dobro. Kad sam vidio da ne mogu ništa, otišao sam bez novaca i povlastica. Tako i sada mislim da mogu tim studentima biti od koristi jer imam ono što oni nemaju – iskustvo. Ako im ga budem mogao prenijeti, dobro, a ako budem vidio da ne ide, neću mučiti ni njih ni sebe.
Kakav ste vi bili učenik i student?
– Kažu da sam bio dobar. Bilo je jedno razdoblje kad sam počeo svirati gitaru. E, tu nisam bio dobar. Izgubio sam fokus i trebalo mi je vremena da posložim sve u glavi. Puno mi je pomogao boravak u Americi i studiranje tamo.
Nakon operacije zbog srčanih tegoba prošle godine i kliničke smrti od sat vremena rekli ste da su vam liječnici preporučili odmor i sporiji životni ritam. Danas se čini da imate baš mnogo obaveza, pripreme za koncert, član ste žirija, Sveučilište Sjever… Stignete li se odmarati?
– Sve čovjek stigne ako se dobro organizira. Najbolje je osam sati raditi, osam sati se odmarati i onda se osam sati čak čovjek stigne i zabaviti. Dobra priprema i organizacija je pola posla. Ne zaboravite da sam ja primarno inženjer.
Je li vam se nakon operacije promijenila dnevna rutina? Jeste li možda promijenili pogled na vlastito zdravlje, prilagodili prehranu? Kako se danas osjećate?
– Medicinari koji su me zbrinuli na Merkuru i Rebru obavili su to na najbolji mogući način. Prof. Gašparović vrhunski je mladi kardiokirurg koji je pomogao mnogima, pa i meni. Sad se o meni brinu dva liječnika s Merkura, Škegro i Letilović, i pokušavam živjeti normalno. Naravno, svjestan ograničenja zbog bolesti koja mi je dijagnosticirana i zbog koje sam završio na operacijskom stolu. Moj najveći problem je stres, s kojim se loše nosim. Lako je promijeniti prehranu, ali kako se riješiti stresa, to još nisam naučio.
Priznali ste da ste i sami krivi za to što se dogodilo jer niste pazili na sebe. Što pod time mislite, koji je bio vaš najveći porok?
– Moj najveći porok je dobar kućni odgoj koji mi je dala moja pokojna majka. Pokušavam svakome izaći u susret i pomoći mu, a to ponekad zna oduzeti puno vremena i energije. Meni su najmanji problem moji poslovi jer u njima uživam. Kad bih naučio ljudima reći ne, riješio bih se svog najvećeg poroka. No onda to više ne bi bio ja, tako da ću s tim porokom vjerojatno i umrijeti, ali mi nije žao.
Cijeli tekst pročitajte na portalu jutarnji.hr.
