Danas se obilježava Svjetski dan mentalnoga zdravlja, s ciljem osvještavanja činjenice kako je mentalno zdravlje dio našeg općeg zdravlja, te je preduvjet i temeljna odrednica kvalitete života. Tim povodom prigodni članak za Tomislavcity napisala je mag. psihologije Silvija Jurčević.
Statistički podaci i brojke o mentalnim oboljenjima poražavajuće su, i u stalnom porastu. Iako poteškoće mentalnoga funkcioniranja najčešće vezujemo za odrasle osobe, sve je više djece i mladih koji imaju poteškoće na emocionalnom, socijalnom ili ponašajnom planu.
Kako prepoznati poteškoće kod djece i kako im pomoći?
Istraživanja pokazuju kako oko 20 posto djece i mladih ima problem povezan s mentalnim zdravljem. Širok je spektar tih problema i vremenom postaje sve širi. To su najčešće poremećaji u ponašanju (agresivno ponašanje, zloupotreba tvari), poremećaj hiperaktivnosti i pažnje (ADHD), depresija, anksioznost, teškoće u učenju, teškoće u povezivanju s vršnjacima, poremećaji u hranjenju, poremećaji spavanja.
Roditelji vrlo često oklijevaju pri traženju stručne pomoći za svoje dijete i obitelj. U našoj se kulturi i dalje negativno gleda na obraćanje psihologu ili psihijatru. Također, otegotna okolnost je i ta što roditelj može doživjeti osudu okoline, ali se i sam osjetiti lošim roditeljem ukoliko procijeni da se njegovo dijete razlikuje od vršnjaka, te uslijed toga zaključi da „nešto nije odradio dobro“. Roditelj je jako bitna karika u životu i razvoju djeteta, stoga stručnjak koji radi s djetetom uvijek paralelno radi i s roditeljem.
Kao što dijete koje je slomilo ruku treba pomoć liječnika, tako i dijete koje osjeća bol iznutra, treba našu psihološku pomoć. Ponekad psihološki problemi mogu biti teži od onih tjelesnih, te ako se njima ne bavimo, vrlo lako organizam može preuzeti inicijativu te sam „riješiti“ naše unutarnje boli kreiranjem prave tjelesne boli ili simptoma. Stručno rečeno – može doći do razvoja psihosomatike. Tako se djeca često žale na bolove u trbuhu, na glavobolje, mučnine, na ponašajnom planu vidimo motoričke tikove, neke stereotipne radnje, nervozne navike poput grickanja noktiju, a u dječjoj dobi jako su česte enureza i enkopreza.
Jako je važno razumjeti da su to sve simptomi, ponašanja koja su se razvila uslijed unutarnje boli i frustracije, i na njih ne treba stavljati naglasak niti ih isticati, jer dijete izravno na njih ne može utjecati. Uvijek se trebamo baviti onim što je u pozadini same poteškoće, a na što možemo utjecati. Mi vjerujemo da je to naše unutarnje zadovoljstvo, prihvaćanje sebe i drugih te zadovoljstvo važnim odnosima u našem životu. Činjenica je da danas živimo jedan užurban život, pun obveza, i život u kojemu se prenaglašava uspjeh, a ne trud koji je uložen, naglašava se krajnji cilj a ne proces u kojemu treba učiti i uživati. Uslijed toga, mnoga djeca imaju prevelika očekivanja od sebe, a ljestvicu dižu sve više i više. U nemogućnosti dosezanja te ljestvice nesretni su, nezadovoljni i razvijaju lošu sliku o sebi. Kao takvi, imaju poteškoću u voljenju i prihvaćanju sebe, a onda i poteškoću u odnosima s drugim ljudima.
Što roditelj može učiniti?
Naglašavati djetetov uložen trud, a ne krajnji rezultat.
Potaknuti dijete da izgradi sigurne i brižne odnose u svojoj obitelji i među vršnjacima, pružajući dobar vlastiti primjer.
Omogućiti djetetu optimalne uvjete za zdrav razvoj, a to uključuje i suočavanje s negativnim emocijama, u cilju razvoja samoregulacije.
I za kraj…
Ukoliko primijetite da vaše dijete ima neke poteškoće na emocionalnom, socijalnom ili ponašajnom planu, koje ga onemogućavaju u svakodnevnom životu, obratite se za stručnu pomoć. To nije znak slabosti, nego baš suprotno, to je znak vaše snage i spremnosti da omogućite kvalitetniji život svom djetetu, a samim tim i cijeloj obitelji.
Silvija Jurčević, mag. psihologije/Tomislavcity
