“Rad s pacijentima, i to mi sada fali. Ponekad kad je ovdje teško, na ovoj poziciji odem na odjel. Odem tamo i popričam s njima , bez obzira na sve, to me smiri i opusti, to je ono zbog čega sam ovdje bila i što sam radila”, kazala je Estera Paparić koja posljednje dvije godine obnaša funkciju pomoćnice ravnatelja za sestrinstvo u Psihijatrijskoj blnici Rab.

Svi do jednog rekli su kako nikad ne bi mijenjali posao za neki drugi, a niti odjel, odnosno vrstu medicinske njege koju sada rade. Svjesni su oni i nedostataka posla, odljev kolega itekako osjete. Svejedno, ne bi se ni s kime mijenjali. “Smatra se, ne da se smatra nego svaka ozbiljna država koja drži o svog zdravlja zna koliko sestrinstvo vrijedi. I oni čak u njega ulažu. Zna se konkretan podatak da u Hrvatskoj trenutno nedostaje 12.000 medicinskih sestara, prema tome tih 12 tisuća netko odrađuje”, kroz smijeh je kazao Josip Brusić, nije još dodao i očito, da to odrađuje on i njegove kolegice i kolege. Funkcija na kojoj radi u KBC Rijeka je glavni tehničar za Anesteziologiju i intenzivno liječenje. Svih troje sugovornika ima titulu magistra sestrinstva i između 20 i 30 godina iskustva u poslu.

Mirjana Mioč, glavna sestra Jedinice intenzivnog liječenja Klinike za tumore

“Kada sam završila Višu medicinsku školu i tražila posao, nisam ni znala za Kliniku za tumore. Bila sam u strahu hoću li ispuniti sva očekivanja i moći se nositi s težinom posla i zadovoljiti potrebe i očekivanja pacijenata, a i radnih kolega.  U principu, ovdje se nalaze najteži pacijenti i najzahtjevnije radno mjesto, a sad ni nakon 20 godina ne bih ništa mijenjala. Iako sam imala mogućnosti, nisam se odlučila da odem drugdje jer jednostavno ovaj posao ili volite raditi ili ne. Meni je taj posao način življenja”, započela je svoju priču iskusna medicinska sestra, koju samo diploma dijeli od završetka diplomskog studija sestrinstva.

Ono što je Mirjana Mioč istaknula kao osnovu rada u bilo kojoj jedinici intenzivnog liječenja je iznimna stručnost, svaka sestra ili tehničar koji završi na tom odjelu itekako mora znati svoj posao, ali to je samo baza. “Ono što uvijek kažem svojim sestrama i studentima jest to da je ljudska komponenta ono bez čega ne mogu biti ovdje. Svako radno mjesto je zahtjevno ako ga čovjek odrađuje kako treba, ali kažem: onkološki bolesnik je priča za sebe. Ono što mene i nakon toliko godina fascinira je to što vidite koliko njima malo treba da budu sretni. To su teške dijagnoze, još teže prognoze, ali ako pacijentu pristupite na ljudski način on lakše podnose bol ili mučninu uzrokovanu terapijama “, priča Mirjana.

Jedinica intenzivnog liječenja u Klinici za tumore ima 8 kreveta, svi pacijenti i sve sestre u istom su prostoru. Pacijente nastojimo uključiti u svakodnevna događanja i razgovore, pokušavamo ih učiniti aktivnim sudionicima njihovog liječenja.“ Ono što ističe je da imaju odličan kolektiv; sve medicinske sestre i liječnici rade kao jedan i naziva ih velikom obitelji. Kaže možda je to zbog težine posla i težine ljudskih sudbina, ali imaju poseban odnos jer ovise jedni o drugima i pružaju si međusobnu podršku.

“Veseli me dolaziti na posao, pozitivna je atmosfera, volim tu raditi.” Često imaju i neke malene proslave, odnosno obilježavanja, a u takve stvari uključuju i pacijente. “Imali smo jednog pacijenta koji je bio 100 dana u Jedinici intenzivnog liječenja. Taj stoti dan kada je odlazio priredili smo mu malo slavlje“.

Međutim kod njih ima i pacijenata koji su danima na respiratoru, a krajnji ishod bude i onaj najgori. Što ih sve pogodi, jer kaže, svaki pacijent koji im je prošao kroz intenzivnu, a da je tamo bio tri dana i dulje oni su ga zapamtili.

Znamo prepoznati kada se pacijentu bliži kraj

“Vi već znate sve o njemu i o njegovom životu, upoznate obitelj. Mi smo ovdje što se tiče posjeta jako fleksibilni. Postoje odjeli gdje imate posjete od 16 do 17 sati, ali mi smo ovdje omogućili posjete tako da one budu fleksibilne koliko god je to u našoj mogućnosti, posebno onima koji dolaze izvan Zagreba kako bi vidjeli svoje najmilije. Nije bilo bitno je li to osam ujutro ili četiri popodne, omogućujemo posjete osim ako je u tom trenutku u tijeku reanimacija. Tada posjeta mora pričekati”, kazala je. Isto tako mnogo pažnje poklanjaju i telefonskim pozivima, znaju koliko pacijentima znači da je netko njihov nazvao, da se za njih brinu i da ih je pozdravio. Ta i svaka druga sitnica njima je povod za podizanje raspoloženja svojim pacijentima.

U 20 godina koliko radi taj posao, kaže nikada niti jednom pacijentu nije rekla da će uskoro umrijeti. To, naime, oni već mogu predvidjeti prema nalazima, a što dolazi s godinama iskustva i rada.

Dok pacijente pošteđuju one najcrnje prognoze, s obitelji je potpuno drugačije. S njima se obavljaju brojni razgovori od strane doktora i sestara, koji nekad znaju potrajati i duže od predviđenog vremena. “Onda je nekako i nama lakše jer se obitelj može oprostiti od svojih najbližih jer potrebno je vrijeme da obitelj prihvati teško stanje svoga bližnjega.“ Ispričala je onu tešku stranu posla, ako se uopće može govoriti o lakšoj i težoj strani.

“Ono što mene drži u intenzivnoj svo ovo vrijem je spoznaja da ste nekome pomogli u njegovim najtežim trenutcima života“, zaključila je Mirjana Mioč.

Ostatak teksta pročitajte na 100posto.hr