Mara Pranjić, studentica Farmacije Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Splitu, intenzivno se bavi slikarstvom. S njezinim radom imamo se priliku upoznati na stranici Mara Art. Duhovna i domoljubna tematika prevladavaju na njezinim slikama, a ono u čemu se posebno usavršila su portreti.
Mare, kad se rodila tvoja ljubav prema slikarstvu?
– Otkad znam za sebe, stalno sam imala olovku u ruci i to je jednostavno dio mene, moga djetinjstva. Sjećam se da mi je mama stalno govorila kako sam kod svoga prvog susreta s olovkom odmah ju znala pravilno držati te nikad nije bilo pukoga šaranja, već su to bili „pravi mali motivi“ koje sam stvarala, a ona ih i dalje čuva. Moram priznati, pravi “zagriz” za crtanjem imala sa, nakon što sam jednom prilikom u Osnovnoj školi fra Mije Čuića (Brišnik) dobila zadatak na likovnom da oslikamo jesen sa samo tri osnovne boje što je mojim prijateljima u razredu bilo jako teško jer kako crvenom, plavom i žutom temperom prikazati raznobojnu jesen, dok je meni to išlo od ruke. Taj crtež i danas čuvam, crtež kojemu je tadašnji nastavnik likovnog Ivica Skočibušić pridao posebnu pažnju te me motivirao. Taj crtež je bio „prekretnica“ u kojoj sam shvatila da je slikanje ono s čime se želim detaljnije upoznati i baviti. Također bih spomenula i nastavnicu hrvatskog jezika, Blagicu Bagarić koja me prijavila na likovno natjecanje u sklopu proslave tomislavgradske brigade gdje sam uz pomoć tatinih priča i njegovih slika iz rata naslikala slike s temperom i tušem koji su uvršteni u deset najboljih radova od ukupno njih 350. Ubrzo nakon što sam upisala Gimnaziju Marka Marulića imala sam sreću što mi likovno predaje akademski kipar, profesor Ilija Skočibušić. Njegovi savjeti, pohvale i kritike (koje sam osobito voljela) izbrusile su moje ruke, moj talent. Svih tih godina rasla je moja ljubav prema slikarstvu. Ovim putem se zahvaljujem prethodno navedenim osobama što su mi pomogli otkriti sebe kroz umjetnost i to onu bolju stranu sebe. Svi su očekivali da je upis na akademiju ono što slijedi nakon završene srednje škole, ali opredijelila sam se ipak za studij Farmacije. Svi koji me dobro poznaju, znaju i koliko sam predana školi i učenju u kojemu me najviše zanimala kemija (moja druga ljubav), taj nepoznati mikrosvijet.
I farmacija i umjetnost bave se liječenjem ljudi. U farmaciji je „lijek“ nešto konkretno. U čemu se očituje po tvom mišljenju, „liječenje“ umjetnošću, konkretno slikarstvom?
– Slikarstvo je za mene bijeg u jedan svijet slobode gdje ne postoje granice koje zarobljuju dušu i gdje ova suvremena stvarnost, koja je često okrutno iscrpljujuća i puna praznine, ne može doprijeti jer ih slikarstvo briše u kalup boja koji ih ponovno boji u istinski život za kojim svi žudimo da nas odmara. Živimo u zahtjevnome vremenu uz dugotrajni stres koji je sve više prisutan u našoj svakodnevnici, uz napetost, strah i sve druge psihološko-socijalne čimbenike koji potiskuju naš imunološki sustav i čine ga podložnim za razvoj velikoga broja bolesti kod ljudi. Taj pritisak koji ljudi drže neprestano u sebi ih umara i postaje njihov način života. Kao što je sportašu nakon treninga potreban odmor za fizičko tijelo tako je i našoj psihi potreban odmor i bijeg od opterećavajućih misli. Za mene je upravo jedan od načina slikarstvo, ali i bilo koja vrsta umjetnosti, kojom se svaka bujica emocija koja nas prožima, bila to ljutnja ili bijes, bila to uzbuđenost ili ushićenost, lako izbaciva na papir i olakšava misli te nam dopušta da oblikujemo svoje viđenje svijeta. Tako nastaje umjetnost koja nam omogućuje preživljavanje ovoga svijeta i njegovih prepreka.
Preferiraš li tradicionalnije umjetničke postupke ili pak moderne?
– Jako sam razigrana što se tiče izbora postupaka, od načina na koji ću crtati/slikati do pribora koji koristim i motiva kojega želim naslikati. Opet ću spomenuti svog izvanrednoga profesora Iliju koji je kod mene otkrio notu spretnosti koju sam imala tada s bojama i potezom kistom zbog čega me savjetovao da radim što više apstraktno te je tom istom prilikom kazao kako su ga moji radovi podsjećali na rad velikoga postimpresionista Van Gogha, prethodnika ekspresionizma. Možda ćete primijetiti da u mojoj kolekciji prevladavaju realistične slike, a razlog tomu je što sam htjela prikazati stvarnost bez „umotavanja“, prikazat ju i na način kakvom ju moje oči vide sa samo malom dozom isticanja svoje mašte i osjećaja koji pritom nastaju te također usavršiti osnovne slikarske tehnike. Unatoč tomu što je realizam jako prisutan u mojim djelima, u meni „čuči“ dijete ekspresionizma.
Koliko ti je vremena potrebno za stvaranje jedne slike?
– Uz studij koji zahtijeva jako puno odricanja, ode mi puno vremena, a kako u svemu što radimo, tako i u slikarstvu osobito, vrijeme je neophodan čimbenik. Ponekad mi zbog toga za stvaranje jedne slike ( npr. uljanim bojama na platnu ) koja bi bila gotova za 3 dana treba i do dva tjedna. Isto tako, budući za vrijeme studiranja živim u studentskom domu nije baš praktično prenijeti stalak i ostali pribor. Stoga sam više posvećena trenutno crtanju portreta s olovkama i ugljenim štapićima.
Često biraš portret i religiozne motive za svoj umjetnički izričaj. Što ti predstavlja veći izazov? Portrete slikaš različitim vrstama suhih olovaka. Čime se služiš pri slikanju duhovnih motiva?
– Odmah ću reći, portret. Kod kojega mi treba jako puno strpljenja i vremena. Ljudi često očekuju presliku vlastitih slika ili bliskih im osoba. Subjektivnost koja kod njih prevladava mi otežava uhvatiti ozračje osobe koju trebam nacrtati. To je otežavajuća okolnost bez obzira što je portret estetski i kompozicijski precizno izveden.
Odgajana sam u obitelji gdje je vjera u Boga usađena na prvo mjesto nakon koje slijedi sve ostalo, tako da su duhovno-religiozni motivi česti u mom radu. Pri slikanju tih motiva najčešće sam koristila ugljen ili olovku na papiru, a potom sam prešla sa slikanjem tih motiva uljanim bojama na platnu.
Razmišljaš li o izložbi svojih umjetnina ili imaš kakav drugi plan?
– Zasad je plan završiti faks i nastaviti se usavršavati u svojoj struci, ali slikarstvo je nešto čime ću se cijeli život baviti jer je ono dio mene. Stoga u daljnjoj budućnosti bi bila moguća i neka manja izložba osim one „virtualne“ na društvenim mrežama.
Marija Pavković/Tomislavcity
