Prije dva tisućljeća latinski je bio jezik birokracije i vojske Rimskog Carstva. Isus i apostoli govorili su aramejskim jezikom, koji je relativno blizak hebrejskom, dok su Evanđelja i ostatak Novog zavjeta napisani na grčkom, koji je bio svojevrsni “lingua franca” Mediterana toga vremena. Krajem 4. stoljeća sveti Jeronim prevodi Bibliju na latinski jezik i od tada do 1965. godine latinski biva jedinim jezikom katoličke Crkve – s jednom iznimkom, koja je upravo s naših prostora.
U 9. stoljeću papa Hadrijan II. odobrio je upotrebu crkvenoslavenskog jezika u liturgiji i to je ostala jedina iznimka sve do Drugog vatikanskog koncila, od kada se liturgija govori na narodnim jezicima. Svećenici koji su koristili ovu privilegiju nazivaju se popovi glagoljaši.
Predstavljamo Vam primjer časoslova koji su oni koristili. Ovaj brevijar na 1864 stranice iz 1648. godine izdan je u Rimu, a sastavio ga je fra Rafael Levaković. Posvećen je Ferdinandu III., caru Svetoga Rimskog Carstva. Njegov jezik obiluje ruskim i ukrajinskim utjecajima, a kao takav se koristio kroz ovaj tekst sve do konca 19. stoljeća.
Franjevački knjižnica Tomislavgrad
