Mara Pranjić, koja je prije tri godine u razgovoru za naš portal rekla da mašta o samostalnoj izložbi u nekoj daljnjoj budućnosti, u ne baš tako dalekoj budućnosti ostvarila je svoju želju. Večeras se u 18:00 sati u Gradskoj galeriji KIC-a otvara njezina izložba pod nazivom „PS 23, 1“. U razgovoru s Marom otkrili smo što joj znači psalam po kojemu je nazvala Izložbu i kako se razvijao njezin talent.
Tradicionalno pitanje koje volim postaviti – tko je zapravo Mara?
-Hm, pitanje koje uvijek rado izbjegavam jer ne volim puno govoriti o sebi, ali mogu reći ono što drugi kažu o meni. Osoba sam koja uvijek ima osmijeh na licu, u duši razigrana i radosna, borbenog sam duha, ne poznajem riječi poput prepreka i odustajem. Blagi sam perfekcionist, i ono što je po mnogima mana u današnjem svijetu, jako sam empatična i osjetljiva na ljudske boli, možda zbog struke u kojoj se nalazim (farmacija), a i umjetnosti koja upravo nastaje zbog kompleksnosti moga osjećajnog bića.
Kako se razvijao tvoj talent u umjetnosti posljednjih godina?
-Uvijek volim započeti s tim kako je naš Bog smiješan pisac. Nesebično nam daruje talente, nekom jedan, a nekom više, i onda te promatra sa strane da vidi što ćeš učiniti sa svojim darom. Tako sam i ja, već kao dijete, bila „svjesna“ dara u svojim rukama, toga da posjedujem nešto što me čini drugačijom od druge djece, ne kažem boljom ili većom, nego jednostavno sam imala nešto što me izdvajalo iz mase. Kao i svako dijete, neiskvareno i iskreno, svoj talent kroz igru brusiš, upoznaješ, zavoliš, ali samo do onog jednog trenutka, prijeloma u životu, kad se odjednom nađeš u odraslom svijetu i shvatiš da svijet igra po drugim pravilima. Očekivanja svijeta nesvjesno su postala moja vlastita i ja sam svoj talent skrila sama od sebe jer od umjetnosti se ne živi. Tada je moj portfolio radova bio brojčano siromašniji crtežima i slikama, ali je bio bogatiji bojama i razigranošću. Uljane su boje bile moje glavno oruđe u stvaranju. Nestalna forma, potez kistom, unutarnji osjećaji i sakralna tematika. Sve je navedeno prethodilo ovom načinu na koji sada stvaram. Iako na prvi pogled možda nema smisla, ali dovelo me do ugljena.
„Zasad je plan završiti faks i nastaviti se usavršavati u svojoj struci, ali slikarstvo je nešto čime ću se cijeli život baviti jer je ono dio mene. Stoga u daljnjoj budućnosti bi bila moguća i neka manja izložba osim one „virtualne“ na društvenim mrežama.“ – to je bio tvoj odgovor u intervjuu za naš portal 2021. godine, a u ne baš tako dalekoj budućnosti, tri godine kasnije, imaš svoju izložbu – što ti ona znači i što joj je sve prethodilo?
-Ideja o vlastitoj izložbi bila je usađena u mome srcu još od malih nogu, ali kad se vodiš ljudskim razmišljanjem, onda puno toga nije moguće jer te vlastite misli zaustavljaju u djelovanju. Bila sam u periodu života kada su se sve kockice skoro posložile. Imala sam još samo obraniti diplomski rad i otići na doktorat u Češku, ali onda je Bog upalio žuto svjetlo na semaforu moga životnog raskrižja i pitao je li to stvarno ono u što sebe želim dati 100%. Tada sam odlučila uzeti aspolventsku godinu (na šok svih koji me poznaju) i pustiti Bogu da me vodi. Godinu dana kasnije samo me nekoliko sati dijeli od vlastite samostalne izložbe u svom rodnom kraju! Moje srce ne može biti radosnije!
Drago nam je da si, unatoč žutom svjetlu, pronašla svoj put. Što sve možemo očekivati na Izložbi?
-Na ovoj Izložbi možete očekivati puno ugljena (smijeh). Bit će izložena kolekcija od 24 crteža sakralne tematike crtanih tehnikom ugljena na papiru. Mnogi su se pitali zašto baš ugljen, pored onolike raskoši koju pruža uljana boja. Na to pitanje ni danas ne znam dati odgovor, jer kao dijete nisam previše koristila ugljen u svom stvaranju, iako sam ga poznavala. Svaki crtež plod je inspiracije stanja moga duha, kako u boli tako i u radosti, u tuzi i ljubavi. Pojedini su motivi bili odgovori na moj očaj kada se ocu ponovo vratila bolest, na moj strah, na moj ego, na moju radost, na moju ljutnju. I sve to, mogao mi je pružiti samo ugljen, u svojoj jednostavnosti.
”Iz izgorjeloga pepela uglja koji snažno podsjeća na prolaznost i smrt (čovječe, sjeti se da si prah) izranja pobjednik života – Krist. Tako i u onim crtežima gdje je crni prah ugljena zauzeo cijelu plohu i nastojao sve pretvoriti u tamu izranjaju obrisi svjetla koji jasno ocrtavaju konture Krista.” – kakav je tvoj osvrt na navedeni komentar profesora crtez, našega vrsnog umjetnika, na tvoju izložbu?
-Svaki sam put iznova počašćena kada za svoj rad dobijem komentar od profesora i kipara, a prije svega velikoga čovjeka, kao što je to Ilija Skočibušić. On je pratio moj rad još dok sam bila u Gimnaziji. Svaka njegova kritika, kao i pohvala, oblikovala je moje daljnje stvaranje. Kada sam se ponovno vratila crtanju i slikanju, profesor mi je rekao kako je oduvijek znao da crtanje nikad neće napustiti moje biće, ma koliko se god trudila krenuti nekim drugim smjerom u životu. I sve ovo što piše u komentaru dokaz je koliko poznaje ono što stvaram.
Kakvo je za tebe značenje PS 23, 1 – (Gospod je pastir moj: ništa mi neće nedostajati!) jednog od najpoznatijih psalama, po kojemu si nazvala Izložbu?
-23.6.2023. za mene nije običan datum, puno je više od datuma. Točno sam se toga dana vratila crtanju, u punom smislu, i to je jedino što ću vam otkriti. Od toga dana ne vjerujem u slučajnosti, nego u Božji prst, jer kad si gradio svoj život na ljudskim temeljima, ostat ćeš razočaran i povrijeđen sve dok se ne osloniš na Boga, koji je jedini istinski oslonac. Budući da u svoje slobodno vrijeme volim uzeti Sveto Pismo i čitati, Bog mi je upravo preko njega dao odgovor koji sam dugo tražila, i to u Psalmu 23, 1.
Vjera zauzima posebno mjesto u tvom životu. Koliko djeluje kao inspiracija za stvaranje?
-Inspiracija i ja ponekad smo kao u ratnom boju. Kad bih imala vremena, inspiracije ne bi bilo jer je On šutio. Kad bih bila umorna i kad bih se nekad uhvatila u koštac sa životom, onda bi ona isplivala i tada bih ju morala slušati. Inspiracija su mi osjećaji, priče drugih ljudi, a pored svega sami izvor inspiracije mi je u Bogu. Kad imam inspiraciju, nije bitno gdje sam, u tom trenutku moj atelje postaju tvrdi pod i nešto slobodnog zida i onda kad osvjetljenje nije najbolje, jer i polumrak dobro posluži, kad je sivo u zraku.
Kako je biti umjetnica u 21. stoljeću?
-Uvijek volim napomenuti da nisam akademski potkovana, ne poznajem dovoljno dobro teoriju o likovnoj umjetnosti, ali u jedno sam sigurna. Emocija, i ne samo emocija, nego svaki potez nastao pod Njegovim nadahnućem ne bi nitko mogao iznijeti onako kako sam ja to napravila. U 21. st. u kojemu je sve provučeno kroz filter, gdje sve treba izgledati „savršeno“ i bez emocija, samo kako bi ostvarili materijalnu korist, teško je (p)ostati istinski umjetnik. Tako je lijepo stvarati, i imati taj dar, i tako biti Njemu sličan, jer što je umjetnost ako ne dar od Boga.
Svima koji se bore s donošenjem odluke ili pitanjem što za njih znači njihovo žuto svjetlo na semaforu života, Mara šalje jasnu poruku:
Ne bojte se ostvariti vlastita očekivanja, vlastite želje, sve dok su uistinu vaše, a ne nametnute od svijeta.
Neke od njezinih radova crtanih u jednostavnosti i emotivnosti ugljena pogledajte u galeriji.
Helena Lučić/Tomislavcity
