Prije onoga što je u naslovu samo pozdravljam one koji će imati strpljenja i volje čitati ove moje tekstove pod zajedničkim imenom „Magareća klupa“. Ime kolumne je pomno, dugotrajno i promišljeno birano. Svi znamo što je magareća klupa, ona zadnja u učionici u koju počesto sjedaju oni kojima do učenja baš i nije stalo. Počesto oni iz magareće klupe ostanu neobaviješteni o školskom gradivu što biva vidljivo iz školskih ocjena.
Piše: Božo Krajina/Tomislacity
Magareće klupa u školi, magareća klupa u životu. Kako sve i svašta izgleda iz perspektive, ne potpuno neupućenoga, nego onoga koji i nema baš sve relevantne informacije o onome što piše, moći ćete čitati pod ovim naslovom. Naravno da ću biti subjektivan, iako ću nastojati biti objektivan jer, podsjećam vas da se neću baš pretrgnuti biti potpuno obaviješten.
A vi, najbolje da me hvalite jer će mi to sigurno utjecati na visinu honorara. Ako ne možete vi kudite i trolajte, samo nemojte zaključiti da sam dosadan! Jer tada…oode honorar!
A sada na prvu temu koja mi je pala pod ruku.
Ne valja nam ulica
Susret s nekadašnjim učenicima je gotovo uvijek ugodan i zanimljiv, a osobno prosvjetaru podiže ego ako je mladac dobar i uspješan čovjek.
Takav susret se dogodio na Potkolju gdje sam se našao nekim svojim poslom. Na prašnjavoj ulici se zaustavio moj učenik koji je nedavno slavio petnaest godina mature. I pođe priča. Radi se, obitelj dobro, stan, hvala Bogu, postao premalen jer su došla djeca, pa se gradi obiteljska kuća. Sve je lijepo i ništa nema za pokuditi. A onda mi reče, kako je sve dobro „samo nam ne valja ulica“. Pomislih na radove, Potkolje dobiva kanalizaciju, još bolju vodovodnu mrežu, rubnjake, nogostupe i asfaltirane ulice. Nije do radova, pojasni mi, ne valja ime ulice po nekom Karlu Ludvigu Pačetu-piscu. Sjetih se da je to Carl Ludwig Patsch (Pač) i rekoh da nije pisac. Učini mi se da je to problem i bi mi krivo jer ja predajem književnost, a onda se sjetih da nisam ja kriv što je ljubav za književnost slaba, krivi su pisci, neka se sami brane.
Patscha se sjetih jer ga ponekad spomenem predajući preširoko i odlutam izvan književnosti. Patsch je ugledan znanstvenik, arheolog, ako se dobro sjećam zaslužan za osnutak Zemaljskog muzeja u Sarajevu, sveučilišni profesor u Beču.
On je tipični primjer „kuferaša“, ljudi iz svih krajeva Carevine koji su radili na modernizaciji BiH. To je nemali broj jer ovom našom zemljicom je vladala teška nepismenost.
Otkud Patschu ulica u Duvnu? On je zaslužan za otkriće rimskog municipija Delminium. I ne samo u Duvnu. Ima li još negdje ulicu? Ne znam. Možda nema, jer mi ne volimo kritike, a sjećam se da sam negdje davno pročitao kako je u nekom našem mjestu zatekao ukrašene nadgrobne spomenike usitnjene za gradnju ili iskorištene za ćoše na štalama ili za gazišta na stubama.
I to je to. Je li dovoljno za ulicu, dalo bi se raspravljati. Općinsko vijeće je, koliko sam upućen, a nisam previše, odabralo političku korektnost, pa Patsch sigurno neće nikome smetati, niti izazivati posebne emocije i prijepore.
Ime ulice, kao i ime čovjeka, dobro je ako su u ulici dobri ljudi i ako je čovjek dobar.
Savjet općinskim i gradskim vijećima diljem BiH bi glasio da se ne daju imena po nacionalnim junacima, a i to je bolje od pisaca, posebno pjesnika. Oni nisu baš na cijeni.
