Završili lokalni zbori, dobrim dijelom se utišale stranačke aktivnosti, izuzmemo li interes za stanje u lokalnom HDZ-u, a s ciljem jednim da opstane i ojača i drugih da nestane ili barem oslabi. Ovo na stranu, politička prepucavanja su mi uvijek sigurna tema, tema kada ponestane svih drugih tema. Prije izbora klonio sam se arbitrarnosti u svim temama nastojeći samo s pristojne udaljenosti pratiti zbivanja, obećanja i sporenja. Onaj tko išta piše znade kako se teško boriti s porivom da napiše kada mu nešto postane opsesija. Tako je bilo s planiranjem prostornih planova za obnovljive izvore energije. Dovoljno je bilo to samo popratiti, pa da ponetko iz zareza izvede zaključak kome držim stranu. Razbor kaže da se sve mijenja, samo da je mijena stalna i da ne možemo unedogled odbacivati sve što nam se nudi i svemu naći da uništava prirodu. Čini mi se da mnogi nastupaju više nošeni emocijom nego razumom. Pa što bih i ja uvijek nastojao biti razuman i prihvaćao ono što mi se ne sviđa.
Piše: Božo Krajina/Tomislavcity
Dakle, evo kakvo bi bilo Duvno, meni po volji:
Stvarno sam protiv izgradnje ičega! Ne želim vjetroelektrane i sasjekao bih i ove postojeće i planine vratio u prvobitno stanje. Ne bi bilo obilaznice kroz polje ni novoga naselja Bobare. Ne bi bilo ni Latica, tu bi bile oranice. Ne bi bilo niti tisuću hektara melioriranoga zemljišta i odvodnih kanala u srcu Duvanjskog polja. Protiv sam rasvjete svugdje, a posebno po selima, protiv asfalta po seoskim putevima, protiv većeg dijela šume Kologaja, jer su to bile goleti. Protiv sam i Buškog jezera, a za Buško polje. Protiv sam i još nezačetog turizma. Nimalo mi se ne sviđa ideja o vilama, bazenima, kućama za odmor, hotelima, biciklističkim stazama i strancima koji svukud bauljaju i svagdje ih ima.
A protiv svega sam jer sam nostalgičan. Za mene je idealno Duvno ono koje sam zatekao netom nakon rođenja. U mome selu su ljudi još uzgajali ovce. One su išle pasti preko Višnjica sve do Jelovače. Sama golet i nema šume. Ovce ućapkale stazice koje kiše produbljuju i tlo erodira. Cesta od grada do Kola i od Kola do Kovača je makadamska i od sunca ju štite redovi topola. Djeca i vrapci se kupaju u prašini regionalne ceste i moraju se skloniti svako nekoliko sati kada ide poštansko vozilo iz Mostara i poneki FAP. U Polju je tek poneki kanal i uglavnom su livade po kojima pasu pripeti konji i stada krava. Svatko u selu i skoro svatko u čaršiji ima štalu, u štali poneku kravicu i đubreluk uz kućni zid. U pilinu djeca iz zabave i obijesti bacaju kamenje i time „zaliveni“ dolaze u kuću uz komentar majke ili bake „opet si se uvalio u pilinu“.
Dok se livade ne raskose kolska goveda pasu po Sopoljini gdje su Bobara 1 i Bobara 2. Oprženski potok pun je riječnoga raka, žaba, oštruljaka i klenova. Sada samo lebde mušice nad mrtvim lokvama nepostojećeg potoka.
Jaslice i vrtić seoske dječurlije su plitki potoci s vodom do gležnja, a kada nauče plivati idu na kupališta rijeke Šujice. Kada se poraste počinju obveze čobanije od jutra do mraka, po kiši i najvećem čalopeku. Nema strojeva, svi poslovi se rade kosom, grabljama, vilama, motikama… Zato su njive i livade pune života i druženja. Sav napredak bih ja dao za jednu pitu na ledini, cijele Bahame za kupanje u Šujici, sve traktore svijeta za jednu konjsku brazdu …
Dosta više, skuplja mi se u grlu, još ću se rasplakati od nostalgije.
Što ćemo? Ja bih da živimo poput naših predaka Ilira. Nemoguće. Jer sve se mijenja, samo je nostalgija stalna…Valja nama zakoračiti kamo i ostatku čovječanstva. Kotač povijesti se kreće naprijed, nezaustavljivo. Prihvatimo mrske vjetrenjače, mrske solare, mrski turizam ako ga uopće bude, mrske tvornice i odlagališta. Kako cijelome svijetu, tako i nama…Doduše, dobro otvorimo oči…
