Zašto mi nisi rekao? Nisi pitao!
Sada već odavno pokojni moj suseljanin i obiteljski prijatelj je meni oduvijek bio glas razuma, mudra prosuđivanja i racionalna ponašanja, sve do jedne prilike, kada sam ga upitao o načinu na koji on obavlja posao kojim se i ja bavim, a znam da je u tome majstor, ono što mi je rekao prenerazilo me, radio sam potpuno pogrešno.
Piše: Božo Krajina/Tomislavcity
On je znao kako ja to radim, povremeno mi pomagao u poslu, pa je moje čuđenje bilo tim još veće, pa ga priupitah zašto mi nije rekao da radim krivo i satirem se bez veze. Čudo što je šutio zamijenjeno je „čudnim“ odgovorom da ga do sada nisam pitao! Nisam mu ništa odgovorio, ali sam se malo ljutnuo. Pa što ga imam pitati kada vidi da se patim!
Od toga događaja su prošle godine u kojima sam, jer sam usporen u pameti, ne nekoliko puta, nego niz puta, pokušao dijeliti savjete stvarno o onome o čemu sam znao, ali da me se za savjet nije pitalo. Kvalifikacije su bile da pametujem i da me nitko ništa nije pitao.
Naučio lekciju i shvatio starijega staroga prijatelja da ne dijelim savjete ako me se ne pita, makar sva mast upropast.
I dobro bi bilo da me nisu počeli pitati. Stvarno se trudim ne savjetovati o onome u što nisam potpuno siguran, a ako ne znam to odmah kažem. A onda krenu druga muka, čovjek te pita, a kada kažeš što znaš, on zna da ne zna i zna da nije kako ti kažeš da jeste. I sva uvjeravanja su uzaludna i nije ti jasno zašto pita kada zna da nije kako jeste.
Primjera, gotovo svakodnevno. Evo najsvježijega: „Držim kokoše, pa prestale nositi. Ne znam zašto? Znade li kogod zašto prestadoše?“, tako priupita naš poznanik. Jedan iz društva, iskusni „kokošar“ kako znade dvosmisleno sebe nazivati, reče da se presvlače za zimu, odnosno mitare i da će opet pronijeti. Ovaj naš pitalac reče da nije to. Ima on i mlade koje su tek narasle, pa ni one ne nose. Na to mu bi odgovoreno da će te pronijeti tek u siječnju kada dan produlji jer je potrebna svjetlost. Nije ni to, jer bi on volio da nesu, pa bi valjda trebalo biti prema njegovoj želji. „I to poneko jaje koje snesu meke je ljuske, a zašto to?“- nadometnu naš pajdaš. Rekoše mu da su zatvorene i nedostatak kalcija, na što, naravno reče „nije to“. Nakon svega svi zaključismo da ne znamo, a on slavodobitno kako im nedostaje soje i ima li soje kupiti. Same soje nema kod nas, ima smjesa u kojoj je soja… ode priča daleko u „samu kemiju“ i loše za zdravlje…“
Ozbiljnije stvari od koka nesilica su u pitanju. Poneki liječnik se zna potužiti na pacijenta koji dođe na liječenje i po postavljanju dijagnoze kaže da nije to jer on zna, čitao na internetu, a liječnik mu samo treba da napiše lijekove koje je ovaj sam sebi propisao.
U drugome slučaju u liječnikovoj čekaonici, dok se čeka teče razgovor i pitanje, „a što je tebi“, a kad se dozna boljetica slijedi savjet „idi ti kući i uzmi to i to“. A liječnik? Savjetnik odmahne rukom uz opasku da ma što taj doktor zna. Nakon toga ulazi kod liječnika koji ga je čuo. Tanak zid, tanka vrata.
Tako je i s inženjerima, majstorima, učiteljima. Nama glupo zvuči ona filozofova kako zna da ništa ne zna. Kod nas počesto vrijedi da ja znam i kada znam da ne znam. Nimalo pametno.
Puno toga ne znam i ne moram znati. Znam tko zna i ljubazno ću ga zamoliti za pomoć. I poslušati! Ili barem uvažiti?
