Foto: Tomislavcity
Jučer smo u Tomislavgradu obilježili stotu obljetnicu od kako je 8. srpnja 1924. položen kamen temeljac za izgradnju spomen-bazilike u Duvnu (Tomislavgradu), čime je započela izgradnja „glavne crkve“ svih Duvnjaka.
U prigodnim predavanjima mogli smo čuti elementarne činjenice o pripremama za njezinu izgradnju: o ulozi Družbe (Društva) hrvatskog Zmaja u organizaciji proslave 1000-te godišnjice Hrvatskog kraljevstva i navodnog krunjenja kralja Tomislava na Duvanjskom polju; ali i njihovom savezništvu s tadašnjim duvanjskim župnikom fra Mijom Čuićem u pripremi te proslave i organizacije za Duvnjake „neviđenog slavlja“ 8. srpnja 1924.
Naime, tog dana je biskup fra Alojzije Mišić blagoslovio kamen temeljac za izgradnju trobrodne bazilike po planu i nacrtu arhitekta Stjepana Podhorskog. Usput budi rečeno, upravo u spomen na ovaj događaj 8. srpnja obilježavamo kao Dan općine Tomislavgrad.
U svojoj arhitektonskoj velebnost i umjetničkoj vrijednosti – priča nam duvanjska bazilika sv. Nikole Tavelića i našu davnu povijest.
Iz pomno isklesanog kamena progovara spomen na stoljetnu osmansku vladavinu na ovim prostorima, kada su se mise najčešće održavale pod vedrim nebom, a okupljeni vjernički puk bio izložen duvanjskoj vjetrometini.
Također nam trenutna stamenost bazilike govori o brojnim i stoljetnim problemima na koje su fra Mijina braća i pripadajući katolički puk – cijelog duvanjsko-hercegovačkog područja – nailazili i kojima su se beskompromisno odupirali; unatoč s vlastima u Fojnici potpisanoj Ahdnami – javno proklamiranoj „magna charta libertatum“.
U duhu te povelje i obećanim „vjerskim slobodama“ dopušteno je da se i u hercegovačkom kršu i iz krša grade prve katoličke crkve i samostani. I to, već ili tek, nakon 400-tinjak godina osmanske vladavine, koju historiografija katoličke provenijencije opisuje kao uglavnom stoljeća: zuluma, harača, povremenih „danaka u krvi“; dok kao možebitno pozitivnu posljedicu te vladavine izdvojimo, makar i (pre)često hinjenu, multikonfesionalnost BiH i Tomislavgrada.
Lapidarno i još jasnije je u duvanjsku baziliku uklesana i suvremena povijest duvanjskog kraja. Spomenuti fra Mijo Čuić postat će glavni duh pokretač svih većih graditeljskih pothvata u Duvnu u prvoj polovici 20. stoljeća: bazilike, hospicija i hrvatskog spomen-doma „Tomislav“; a nije presmiono tvrditi da se upravo iz povijesti izgradnje bazilike te daljnjeg tijeka fra Mijina života – zrcali također i bremenitost cjelokupnog života u Duvnu/Tomislavgradu u tom periodu.
Naime, znamo da je izgradnja bazilika zbog niza razloga, a možda ponajviše zbog sveprisutne neimaštine, dovršena tek 1940., a ne planirane 1925. a ni 1929. godine. Međutim, bazilika je s pripadajućim samostanom porušena u kontroverznim bombardiranjima engleskih ratnih zrakoplova 1944., pri kraju Drugog svjetskog rata.
Komunističke vlasti godinama nisu dopuštale njezinu obnovu, stoga je 1957. tek djelomično obnovljena, a u potpunosti 1980-ih po izvornom nacrtu. Život fra Mije Čuića tijekom komunističke vladavine u Duvnu bio je u potpunosti uništen, kao što su uništeni i brojni životi njegovih sugrađana od svibnja 1945 do demokratskih promjena početkom 1990-ih. Znamo da je fra Mijo osuđen na farsičnom i montiranom sudskom procesu, unatoč glasnim prosvjedima sugrađana, te osuđen prvo na smrtnu kaznu, a koja je kasnije preinačena u 18 godina strogog zatvora. Preminuo je 1959. godine kao uznik komunističkog sustava, ne dočekavši kao graditelj obnovu svog „životnog projekta“ – duvanjske bazilike. Ali također ni kao katolički dušobrižnik nije doživio potpunu vjersko-političku slobodu voljenog puka.
Cijenjeni francuski povjesničar Georges Duby u knjizi „Vrijeme katedrala“ napisao je da je izgradnja srednjovjekovnih crkava i katedrala diljem Europe – ponajprije značila upravo „renesansu gradova“. A što bi naša gorostasna i s tolikom mukom te upornošću izgrađena bazilika rekla o duvanjskoj sadašnjosti? Odnosno, je li mitski ali ne i mitološki Delminium, nekadašnja osmanska kasaba, austrougarsko-okupacijski Županjac, komunističko Duvno, karađorevićevsko-kraljevski i današnji Tomislavgrad – od njezine izgradnje do danas doživio svoju „renesansu“?
Lakonski bi bilo (samo) napisati: sami procijenite, a vremenski i prostorno je pretenciozno upuštati se u detaljniju analizu i iz nje izvoditi konačne zaključke. No, čini mi da je tek zadnjih godina poprimio kakve-takve urbanističke konture.
Također, upravo nam naša ponosna bazilika tiho priča, ali glasnije plače, što se središe grada premješta ili se premjestilo na autobusni kolodvor. Nije na odmet zalutalom čitatelju, a potencijalnom turistu, napomenuti da su bazilika i samostan sv. Nikole Tavelića i obližnji Franjevački muzej postali svojevrsni epicentar kulturnih događanja u Tomislavgradu, s iznimno vrijednom riznicom eksponata.
Sve to trenutno je na svom kulturno-umjetničkom vrhuncu u Danima Sv. Nikole Tavelića, čijim je svjedokom, da ne kažem pozornicom, opetovano postala i duvanjska bazilika. A o politici i političkim zavrzlamama, možda, nekom drugom i manje svečanom prilikom.
Ovaj poduži povijesno-kulturološki preludij, s kratkim diskursom u sadašnjost, doveo nas je do glavnog razloga koji je ponukao fra Miju i nasljednike da izgrade velebnu baziliku – a to je izgradnja adekvatnog sakralnog mjesta u kojem će se vjernički narod, u zajedništvu sa svećenicima, susresti i slaviti Boga živoga, barem jednom tjedno. Upravo nam u odnosu Duvnjak prema Bogu i svetome štošta može prispodobiti duvanjska bazilika.
Izriče ona Gospodinu zahvalnost što nas je, nadasve – vjera a ne hajdučija, u svim vremenima i okolnostima sačuvala i spasila.
Gleda nas preko oka te upućuje tihe kritike kada našu tradicionalnu i obiteljski baštinjenu vjeru – nagrđujemo raznim svjetovnim simbolima, ili kada pak – bake, majke i sestre na putu do birtije – samo pred baziliku dovozimo. Ali nam ipak oprašta kada ustrajno konstatiramo da nam je „drag Isus ali sveti Ante još draži“.
A njezini zvonici nas glasno i ustrajno pozivaju na tihu molitvu, na misu jutarnju ili večernju. I tako, iz dana u dan – kroz tjedan i u nedjelju svetu pozivaju nas na susret s Isusom koje je, kaže nam Duvanjska bazilika, obratio i obraća i najveće grešnike. A nije li, pored sve njezine oku ugodnu ljepote i kulturološke važnosti, u njezinu svetohraništu pohranjeni i čuvani misterij – njezina najveća vrijednost i blago!?
Krešo Parlov
(tekst preuzet s Facebook stranice)