Piše: Krešo Parlov (preuzeto s Facebook profila)
U nedjelju 14. srpnja središnjom proslavom: procesijom, misnim slavljem i koncertom Giuliana – završena ja kulturno-duhovna manifestacija „Dani sv. Nikole Tavelića 2024. Zapravo, za neke sugrađane je ona tek počela s koncertom ili nakon koncerta.
Godinama mi se stari i dobri prijatelj u razgovorima ugodnim – žalio na određenu oskudnost sadržaja ove manifestacije, organizirane najprije za narod duvanjski. Pokušao sam ga uvjeriti da je riječ o a priori kulturno-duhovnoj, a ne zabavnoj manifestaciji.
Naime, tvrdio je da u sklopu ove „kulturno-duhovne“ manifestacije nema ili nedostaje – zabavnog sadržaja, odnosno onog namijenjenog mlađoj populaciji. Argumentirao sam mu da ovaj „kulturno-duhovni“ sadržaj zajednički organiziraju: Općina Tomislavgrad i njezine institucije te Franjevački samostan; dok bi se za ovaj zabavni ili zabavljački trebao pobrinuti duvanjski ceh ugostitelja – koji takav sadržaj nudi i od njega živi, avaj zarađuje.
Stoga bi kulturni, a napose duhovni sadržaj, trebao i morao imati prvenstvo nad ostalim i biti svima u fokusu tijekom trajanja Dana Nikole Tavelića. Ljudi koji nisu naviknuli na dijalogiziranu raspravu frazerski će uskliknuti: „da se o ukusima ne raspravlja“.
Naprotiv tomu: o različitim (kulturnim) ukusima, životnom svjetonazoru, vjerskim razlikama se i usprkos njima raspravlja, te se iz njih štogod i nauči; ali ih se prozelitski ne nameće drugima. I u tom duhu bih dobronamjernom prijatelju, da sam ga susreo tih dana, opet pokušao objasniti – zašto mi je trenutno duhovni koncert župnog zbora sv. Nikole Tavelića vrjedniji i važniji događaj, od koncerta poznatog pjevača!?
Stoga što ja taj koncert i duhovni i kulturni te za mene – i zabavni događaj, a napose stoga što upućuje na esenciju manifestacije, a ujedno i slavi Onoga zbog kojeg je, prema hagiografsko-historiografskim zapisima i sv. Nikola Tavelić okrutno ubijen.
Također sam u mnogim kružocima – istovjetne argumente navodio tradicijskoj kulturi i duvanjskoj svjetovnoj baštini nastrojenim prijateljima. I da ne okolišam, mislim da se na završenim Tavelićevim danima, u kulturnom pogledu – moglo pronaći ponešto za svačiji „ukus“; te iz osmišljenog i prezentiranog sadržaja – u perceptivnoj kulturnoj raznolikosti, ipak osjetiti njenu receptivnu vrijednost, barem u jednom od događaja, ako ne iz više njih.
Onkraj ovog samo djelomično navedenog kulturno-zabavnog sadržaja manifestacije i iz njih izvedenih kulturoloških afiniteta, razlika i postojećih rasprava, mislim da je važnije promisliti i moguće raspraviti o sljedećem: što je s duhovnim sadržajem desetljetne manifestacije „Dani sv. Nikole Tavelića“?
Možemo li iz devetnice, procesije i središnjeg misnog slavlja ponešto iščitati o duhovnosti duvanjskog puka? Jesu li nam važnije, draže te duvanjskom biću bliže: kultura i(li) zabava u svim oblicima i formama ili duhovnost. Ovdje se moram složiti s drugim prijateljem – duvanjskim fratrom, te podijeliti zajedničku zabrinutost za duhovnu komponentu; ne samo ove manifestacije, nego duhovnosti u cjelini župe.
Posve je jasno da je ona odavno izgubila bitku sa zabavnim sadržajem; a zadnjih godina je sve više potiskuje i od mene više puta hvaljena –kultura. Naš dragi i poštovani gvardijan pokušao je opravdati cjelokupni naziv i sadržaj kulturno-duhovne manifestacije etimološkim argumentom, tvrdeći da kultura i vjera imaju isto porijeklo ili korijen riječ „kult“ (štovanje, poštovanje). I uistinu je tako, te ne vidim zašto one ne bi trebale i u budućnosti koegzistirati. Međutim, problem je što smo znatno više organizacijskog truda i zalaganja uložili u kulturno-zabavni sadržaj, nego u duhovni. A čini mi se da se u najavi i tijekom samog trajanja manifestacije konotacije stavljaju napose na kulturno-zabavni sadržaj. Stoga je logično što se kulturni plodovi mogu vidjeti, a duhovne slabo primjećujem(o) i osjećam(o).
Nisam toliko naivan da bih na osnovu evidentnog i kontinuiranog smanjenja broja puka na pobožnostima zaključio da je riječ o posvemašnjoj duvanjskoj vjerskoj apostaziji. Ali da tome fenomenu ne kumuje samo permanentno iseljavanje iz duvanjskog kraja, nego i mala duhovna kriza u to sam siguran.
Naravno da uzroke te „duhovne krize“ ne možemo samo i isključivo prepisati duhovnoj stagnaciji opisane kulturno-duhovne manifestacije, ali se iz nje oni mogu nazrijeti. Naime, primjetno je da i naš kraj tiho zahvaća zapadnjački vjetar – koji donosi natruhe materijalističko-hedonističkog svjetonazora s temeljnom životnom krilaticom: „use, nase i podase“, a čiji pobornici vjeru i Crkvu vide kao skup zatucanih fanatika, ograničenih moralnim normama i vjerskim zabranama.
Također, s našeg tradicionalnog i generacijski prenošenog duvanjsko-kršćanskog barjaka sve više blijede vjerski amblemi, nauštrb nacionalnih, dok s njim nadmeno mašemo u domu Gospodnjem. I to čak ne bi problem da zatim krunicu, molitvu i življenje tih vrijednosti ne prepustimo uglavnom – „pobožnim bakicama“. I sve se to odvija u duhovnoj, pa tek onda i kulturnoj ambijentalnosti: „simbola našega grada“ – bazilike sv. Nikole Tavelića, franjevačke knjižnice i muzeja. Simbola, građevina i institucija koje su fratri desetljećima pa i stoljećima, uz puno truda i političkog otpora sagradili.
Navedenu činjenicu svaki čovjek koji poznaje povijest i traga za istinom – prepoznaje, cijeni i ispravno valorizira. No, odavno je sazrjelo vrijeme da fratarsku ulogu i djelovanje ne promatramo naočalama povijesti te ih kao onomad više ne gledamo kao: narodne preporoditelje i prosvjetitelje, čuvare kulturne baštine i političke agitatore; nego kao prije svega toga – duhovne preporoditelje. Vjerujem da bi se i oni koji su osjetili te žive taj poziv – složili. Svu našu opisanu kulturnu baštinu i tradicijsku vrijednost treba pomno čuvati i održavati na prigodnim manifestacijama i za tu svrhu izgrađenim institucijama. Ali nam iz duhovne perspektive nisu potrebni ni povratak k tradiciji i prošlosti, ni revolucionarne metode i reforme; već ono što se u kršćanstvu zove: duhovna obnova.
Ona može biti i jednodnevna i trodnevna i devetodnevna; ali je ujedno i cjeloživotna, te prožeta zajedništvom duhovnog vodstva i vjernika. U protivnom, riskiramo da nam u budućnosti, a možda već dogodine, legenda o kralju Tomislavu postane važnija od Istine o Kristu; a bazilika postane prostor u koji će se sve više dolaziti da bi se divilo Bukovčevoj ljepotici: „Isus prijatelj malenih“, a ne da bi se molilo i klanjalo Bogu jedinome.
