Kad se približe Dani kruha, svake godine sjetim se jedne priče djeda Andrije. Moram se sjetiti jer ju je ispričao toliko puta. „Kad smo nakon nekoliko dana pješačenja zatvoreni na jednu ledinu ograđenu žicom, od umora samo popadali po travi, bili smo tako gladni i iscrpljeni da smo jeli sve što se zelenilo. I lobodu i koprivu i štir. No, bili smo toliko gladni da time ni izbliza nismo mogli utažiti glad, a uskoro na ledini nije ostalo ni travke. Od čuvara smo dobivali samo nekakvu juhu za koju nismo znali od čega je. Nije bila ni slana, ni masna, obična voda s pokojim listom kupusa.
Jednoga jutra, ni sunce nije bilo izašlo, do ograde je došla velika skupina žena i djevojaka. Svaka je nosila punu košaru velikih i malih kruhova. Nama u ogradi stražari nisu dali blizu žice, a ženama su puškama prijetili da se ne približavaju. No, nisu ih mogli spriječiti. Kad nisu mogle košare spustiti, niti nam kruhove dodati, počele su ih bacati u ograđeni prostor. Koja radost i zadovoljstvo – nakon toliko dana gladi imati dobro pečeni kruh! Bio je slađi od šećera i meda. Ne znam kako se zvalo mjesto u Slavoniji gdje su nas te žene i djevojke, Bog im platio, nahranile. Njihova hrabrost pomogla je da smo mnogi preživjeli i nakon križnog puta vratili se svojim kućama.
Ta djedova priča od malena me je naučila da cijenim svaki, i najmanji komadić kruha. Također sam svoju djecu i unučad naučio da nikad ne bacaju kruh jer uvijek na svijetu ima gladnih ljudi.
Krešimir Šego, Cvitak, listopad 2019./Tomislavcity
Foto: Ilustracija
