Duvanjsko proljeće
Na ulicama od tuge
tko mi to u tuđini,
krade proljeće,
kvasi zeleno lišće,
i želi da izbriše moje sjećanje
na ono što je srcu najmilije,
na procvjetalo polje,
na kupine i rumene zore?
Pod oblakom se razgranalo sunce,
a moje srce studi,
dok zelena trava miriše i bludi.
Gdje su moja proljeća?
Nebom iznad Tušnice
čuju se nježne note – nebeske orgulje.
Šuti Rheine, modra,
i valja se od brijega do brijega,
bistra i teška
ko volovska kola.
Na mom licu odsjaj jutra.
Tko mi to ukrade duvanjsko proljeće
sretno sutra?
Milan Bojkić, Basel, travanj 2024.
