Odlučivši napisati ovu malu crticu o duvanjskim konobarima, slučajnim smo odabirom obišli pet naših kafića. Ovu malu turneju po duvanjskim ugostiteljskim objektima poduzeli smo negdje oko podneva, svi lokali bili su dupkom puni, što znači da su konobari toga dana imali pune ruke i pune tacne posla.
Takav pressing na duvanjske lokale i konobare svake se godine ponavlja u božićno vrijeme i u ljetnim danima oko blagdana Velike Gospe. Tada, naime, u rodni kraj pristigne veliki broj naših koji kruh zarađuju vani, a i mi domaći nekako dodatno živnemo. Na sve se strane spravlja poslovično dobar espresso, toče se pivo i vino, a iz duvanjskih se restorana širi zamaman miris dobre hrane. Zbog takve naše navike, na jednoj se strani novčanici nezaustavljivo prazne, dok na drugoj strani vlasnici duvanjskih lokala ulaze u unaprijed planirani božićni plus.
Gore opisana situacija ovih se dana događa na čak 170 lokacija, jer, vjerovali ili ne, u općini Tomislavgrad registrirano je između 170 i 180 ugostiteljskih objekata. Nakon ovoga malo poduljega uvoda, vrijeme je prijeći na našu današnju temu. Ako, dakle, u našoj općini ima 170 ugostiteljskih objekata, svoj konobarsko-kuharski kruh u njima zarađuje barem petstotinjak ljudi. Ako uzmemo u obzir gore spomenute brojke, te ako zamislimo da ovdašnji konobari odluče registrirati svoj sindikat, bio bi to zasigurno najbrojniji i najmoćniji sindikat u našoj općini. Jedina djelatnost koja bi mogla imati brojnije članstvo od konobara, jesu duvanjski građevinari, no, njih je iz više razloga praktično nemoguće staviti pod jednu sindikalnu kapu. Ako bi, dakle, duvanjski konobari utemeljili dobro organiziran sindikat, koji bi, recimo, početkom nekog prosinca mjeseca, zatražio povišicu plaće ili će u suprotnom u jedinstvenu obustavu rada, što mislite, poštovani čitatelji, bi li duvanjske gazde, u toj pretpostavljenoj sindikalnoj situaciji, dodatno odriješile kesu ili bi se, pak, izložile riziku sigurnog gubitka božićne zarade?
Milan Vukadin/Tomislavcity
