Jaglac i oskoruša
Kad me otpušu duvanjski vjetrovi
Niz ledine i klance
Oni su gorštaka stvorili
O meni se ništa neće znati
Samo da sam ljubio Domovinu
I nisam na rukama volio lance.
Hodao sam zapadnom ulicom
I jeo kruh sa sedam kora
Možda je to moja pokora
Ne pitaj me prijatelju
Gdje mi je ostala duša
Na kamenu gdje cvjeta drača
Miriše jaglac i oskoruša.
Od mene ostati ništa neće
Vrijeme briše uspomene
Možda će netko zapamtiti
Koju riječ od pjesme i rime
Na kraju svake balade
Sve lijepo i ružno isperu kiše.
Da mi je vratiti vrijeme
Ne bih birao dileme
Ostao bih uz cvjetno polje i topla jutra
U nebeskom beskraju
Ionako ne znam za svoje sutra.
Milan Bojkić, Basel, 2022.
Foto: Arhiv
