Priča jednog zida
Kako kažu da u ratu nema pravila, dadoh si slobodu pričati umjesto zidova, iako hladnih,
punih sjećanja na plamen i muku, toliko punih sjećanja da moraju ispričati svoju priču.
Dan bijaše naizgled suviše miran, suviše tih krik sljedećih događaja. Prisiljeni koraci prema
podrumu su bili taj glasni, a tihi prodor trenutne nesanice. Tragičan je bio taj trenutak, ali ipak više siguran u dušama nepravedno progonjenih svećenika, jer vidjeli su oni procvalo,
postojeće cvijeće koje se kroz prozore ne vidi. Dušmani ga ne vide. Zaustavljene korake je
prigušio zvuk zapečaćenih vrata. Sve je utihnulo. Pad početka plamena. Jednoglasno se
čuje zaziv “Neka bude volja tvoja, Bože!” U tom trenutku se sjećaju slatkog okusa svježe
naranče znajući da će ga nakon plamena opet osjetiti, da će i limuni biti slatki… Povećani
plamen je uništio svaku boju u tom kobnom podrumu, te kratki pogled kroz podrumske
prozore na cvat cvijeća livade i brda. Bol se svake sekunde povećavala, no snaga Božje
Riječi je nadjačala slabi ljudski um. Zidovi su gledali kako anđeli Božji polako silaze po
svakog od njih, a gledali su i oni. I tad je Bog obuzeo dim uništavajući njegov prodoran miris, prevladavajući vrtlog osjećaja. Svi znaju da taj podrum nema prozore, no oni su ipak vidjeli cvijeće, vidjeli su cvat vječnih livada, vječnih brda, i taj cvat, u njihovim je očima zakrio pogled na dim.
Pogled u zidu je nestao, no uvijek će znati što je posvjedočio.
Ivana Jurčević
Gimnazija Marka Marulića, 2. razred
