Iva Bagarić nastavnica je hrvatskoga jezika u Osnovnoj školi fra Mije Čuića u Bukovici. Autorica je kratkih priča “Dašak moga zavičaja” koje objavljuje i na našem portalu.
Ponosna je supruga i majka petero djece, a njezine kratke priče nastale su kao rezultat djetinjstva i života u velikoj zajednici, kako na Lugu, gdje je rođena, tako i u Bukovici gdje sada živi.
– Za Lug me vežu lijepa sijećanja, iako to nije bio ni lagan ni ugodan život tek sada vidim da je to sve skupa vrijedilo i ostavilo ugodan trag u mome životu i u pričama koje pišem. Moj djed Marko bio je samouk i pismen čovjek u to vrijeme. U kući je imao pjesmaricu Andrije Kačića Miošića – Razgovori ugodni, koju je kupio u Boki Kotorskoj gdje je služio mornaricu i gdje se ujedno opismenio. Na večernjim sijelima djed i otac bi čitali te pjesme, mješavinu govorenja i pjevanja i ja sam bila znatiželjna i uvijek slušala. Djed je bio i guslar, također je i pravio gusle, tako da je ljubav prema pisanoj riječi najvjerojatnije potekla iz toga razdoblja. Sada znam da je djed bio čovjek ispred svoga vremena i baš je poseban, čak prikuplja i trave i ima svoju malu ljekarnu – kaže nam Iva.
Iva je pučku školu završila u Mokronogama, a gimnaziju u Tomislavgradu nakon čega odlazi na Pedagošku akademiju u Sarajevo. Potkraj gimnazije shvatila je da je jezik nešto što voli, a smatra da je tu ljubav dodatno probudio njezin profesor Mijo Tokić.
– Završila sam Pedagošku akademiju i vratila se na Lug, ubrzo sam se i udala za svoga supruga Marka u Bukovicu, 1986. godine. Prvo radno mjesto dobila sam 1993., u to nesretno ratno vrijeme, a do tada sam već rodila tri djevojčice. Tada je bilo slobodnih radnih mjesta i pozivu ravnatelja naše škole rado sam se odazvala. On me zamolio da radim u razrednoj nastavi što sam ja jedva dočekala, a iduće godine prešla sam u svoju struku u školi u Brišniku. –
Naša sugovornica svoj prvi učiteljski sat provela je s jednim tadašnjim učiteljem i kaže kako joj je igra učiteljice uvijek bila draga.
– I dan danas kada uzmem dnevnik u ruke osjećam se lijepo i ugodno, volim taj posao. Nikada nisam imala tremu od učionice, samo u početku od roditeljskih sastanaka. Smatram da sam blaga prema učenicima koji tek dođu, najviše zbog tog majčinskog instikta u sebi, vjerujem da me se učenici ne boje – dodaje Iva.
Nikada nije imala određeni uzor, ali kaže nam da se uvijek divila svojim učiteljima i profesorima i na njih ima lijepo sjećanje budući da su to uglavnom bili dobri i plemeniti ljudi. Kada uspoređiva, na molbu učenika, vrijeme svoga školovanja s današnjim, uvijek se prisjeti šibe kao disciplinske mjere kojoj je svjedočila.
– To nije bila dobra disciplinska mjera, ali se koristila i nimalo je ne podržavam. Ne volim na djecu ni povisiti ton, ali se s druge strane uvijek trudim u predmetnoj nastavi spomenuti im i neke hrvatske zabranjenje pjesnike i pisce kao i zatvarane svećenike. Nitko u nama nije uništio tu ljubav prema našoj povijesti i vjeri. Ne mogu vjerovati da se sada razgovara o tome da se vjeronauk izbaci iz škole. Ja bih vjeronauk uvela u svaki segment života. Vjera je za mene ne samo molitva nego jedan putokaz u životu koji mi se čini najispravniji.
Osim što je posvećena poslu u učionici Iva je predana i izvannastavnim aktivnostima koje realizira skupa s učenicima.
– Ide mi to, nije čovjek ni svjestan što može dok se ne okuša. Uvijek pokušam s našim narodnim humorom. Jure i Mara, likovi iz moga “Daška” su se rodili već u toj brišničkoj školi. Pisala sam različite igrokaze i to je zbilja bilo nešto dobro i za učenike i za gledatelje, ljudi su to prepoznali i vesele se. Pokušavala sam uvijek aktualne teme prikazati na šaljiv način. Nije mi problem dijaloški oblik izražavanja i još se sjećam učenika koji su baš bili nadareni za takav jedan vid izvannastavnih aktivnosti. Djeca su jako sposobna kad ih oslobodiš i pustiš. I školsku monografiju napisali smo iz čiste ljubavi, par kolega i ja. Dramu “Miško” o fra Miji Čuiću spremala sam godinu dana. Ne želim se ukalupiti u okvir toga da samo odradim ono što je plaćeno, pokušavam činiti dobro i sebi i djeci, iako ljudi dobro više vole prešutjeti. U životu ima dobrih ljudi i ja ih zovem svjetionici, ne volim priču da ništa nije dobro i to malodušje koje vlada. Ima dobra, samo mi više gledamo na loše. Također, treba malo i školu izvaditi iz okvira stroge forme, ja se ponekad divim djeci. Vjerovala sam u Providnost i kad sam napisala pjesmu za bukovačke framaše “Dok molim Tebe raširenih ruku”. Kad nešto od srca radiš to Bog i nagradi. –
Iva je prije dvije godine odlučila objavljivati svoje kratke priče.
– Pisala sam te priče odavno, ali ih nisam objavljivala sve dok nije došla internetska stranica naše škole kada me ravnateljica zamolila da ih objavljujem. Nedugo nakon toga kolegicu Danijelu sam zamolila da se raspita mogu li te priče objavljivati i na vašem portalu što je Danijela rado dočekala i suradnja je započela. To su zapravo priče za koje mogu reći da su istinite, iako ih naravno treba doraditi prije objave. Najviše im pišem navečer.
Iako joj je najdraže djelo “Galeb” Johnatana Livingstona, Iva također puno cijeni i zavičajne pisce.
– Dobri su naši Duvnjaci, zavičajni pisci, lijepo to oni rade i teško mi je izdvojiti jednoga kao najdražeg. Iznimno cijenim i volim, možda zato što mi je bio i profesor, Miju Tokića, njegovu dubokoumnu i jezgrovitu liriku. Marko Tokić mi je, također, jedno od jačih pera, Andrija Vučemil mi je isto jako drag. Budući da mi nemamo u obveznoj lektiri zavičajne pisce, ja sam uvela da se pri kraju školske godine, u 5. mjesecu, pročita jedan takav pisac.
Iako se Iva nikada nije vidjela u svijetu poljoprivrede, danas joj je njena bašča postala glavni hobi. Odmah poslije posla ide u svoj vrt i tu se na neki način opusti.
– Davno sam shvatila da je ovaj život jedan jedini i da nema tu previše fantaziranja i maštanja, obitelj i djeca su nešto u što čovjek treba ulagati. Život u velikoj zajednici s puno djece i starijih mene nije osiromašio, već me je obogatio i uopće ne znam bi li nastao “Dašak” da tako nisam živjela. Ne želim idealizirati da je sve sjajno, ali iz takvoga života se može uzeti ono najbolje, – zaključuje Iva.
O tome postoji li mogućnost da objavi knjigu, Iva nam govori da je otvorena za tu opciju. Forma kratke priče joj je zahvalna i kao spisateljici, a i čitatelji je vole, tako da vjeruje da će priče ostati u tome obliku. Za njih je dobila uglavnom pozitvne kritike, a zahvalna je i svojim curama što su joj pomogle da ih objavljuje u elektronskome obliku.
Zora Stanić/RTG (iz radijske emisije Razgovori ugodni)
Priredila: Jelena Perković
