Vrijeme godišnjih odmora već je dobrano iza nas. Vratili smo se u zatvorene prostore u kojima ćemo se ponovno umarati mjesecima. No, jesmo li se doista odmorili ili smo se, štoviše, umorili na godišnjim odmorima – pitanje je koje nam uvijek iznova odzvanja u mislima i duši.
Puno napora i sredstava ulaže moderni čovjek u svoje godišnje odmore da bi “umoran od odmora” shvatio kako se zapravo uopće nije odmorio. Vrijeme u kojem živimo uvjetuje nas materijalnim stvarima i ovozemnim užicima, stvarajući tako privid da baš to može ispuniti čovjekove najdublje potrebe i sakupiti raspršene tanane niti njegova umornoga bića. A što nas to priječi da se istinski odmorimo i u čemu je tajna mira, odmora i zdravlja?
Da bi se zaista odmorili potrebno je da nađemo mir i spokoj duše i tijela. Tijelo se odmara u prijateljevanju s prirodom; duša se odmara u prijateljevanju s Bogom – izvorom i ciljem našega životnog putovanja.
Ako se osvrnemo na Isusov život, možemo vidjeti kako je Isus s učenicima često odlazio u osamu da se tamo odmori. Isus je dobro znao da je čovjek dio prirode i da jedino u prirodi i tišini može istinski odmoriti svoje tijelo od svakodnevnih napora. Stoga valja otići u šumu, uspeti se na brdo, prošetati livadom, sjesti pored rijeke/jezera/mora. Pustiti da toplina sunca, lelujanje povjetarca, pjev ptica, savijanje grana, šuštanje lišća, šum valova, prve kapi jesenjih kiša ispune svaku poru našega bića. U ritmu prirode kušati blizinu Boga Stvoritelja i tako osjetiti istinski odmor tijela.A budući da smo jedinstvo tijela i duše – i duša naša čezne za mirom.
A duša nam je istinski umorna od sukoba s okolinom i vlastitim unutarnjim bićem. Zlo ugrožava zdravlje i mir. Dobrota, pak, ljubav i prihvaćanje grade istinski mir i sreću. Sjetimo se, Isus je ljubio svakoga čovjeka, istinski opraštao čak i svojim neprijateljima – to je tajna Isusova mira i zdravlja.
Možemo li i mi ljubavlju i opraštanjem otapati ledene klisure vlastita srca i polako puštati zrake ljubavi i dobrote? Nije uvijek lako, ali jedino je u prihvaćanju i otpuštanju svih protivnosti u nama tajna duševnog mira i zdravlja.
Nadalje, duša nam se umara i stalnim udaljavanjem od Boga. A Bog nam je darovao besmrtni duh i po njemu smo Bogu najsličniji i najpovezaniji s njime. Stoga je u Bogu istinski odmor našega duha, našega najdubljega bića. Zato mudro kaže sv. Augustin: “Nemirno je srce naše dok se ne smiri u tebi, Bože.” Siđimo, stoga, u vlastite dubine i
osluškujmo Isusove riječi: “Dođite k meni svi umorni i opterećeni i ja ću vas odmoriti.” U dubini vlastita srca, kao u očinskoj kući, Bog strpljivočeka na nas. Čeka da se “povučemo od svijeta” u potpuni nutarnji mir i osluškivanje. Čeka da mu, umorni od svih lutanja i traženja mira na pogrešnim mjestima, padnemo u zagrljaj i nježno šapnemo: Oče, hvala ti
što nas tražiš, zoveš i čekaš i što smo tvoja ljubljena djeca. Ti se brineš za nas, ti nam liječiš um i srce i jedino ti natapaš našu dušu istinskim odmorom, sigurnošću i mirom.
Kaja Beljan/Tomislavicty
