Stanica Gorske služba spašavanja Hercegbosanske županije osnovana je 2012. godine i od 2015. godine članica je Saveza gorskih službi spašavanja u Bosni i Hercegovini. O njezinom ustroju, radu i poteškoćama s kojima se susreće, te među ostalim o suradnji s kolegama, razgovarali smo s gospodinom Antom Dadićem, pročelnikom stanice GSS-a Hercegbosanske županije.
– Naša stanica trenutno broji 21-og redovnog člana, 7 kandidata za članstvo i još 30-ak suradnika stanice, koji po svojim mogućnostima sudjeluju u aktivnostima stanice. Što se tiče suradnje s drugim stanicama u državi, kao članica Saveza gorskih službi spašavanja po potrebi idemo u ispomoć svim drugim stanicama, kao što i ostali dođu k nama. Svi naši tečajevi su u organizaciji saveza GSSuBiH tako da sve stanice rade po istim standardima i zajednički rad dviju ili više stanica prolazi bez problema.
Često ste organizirali ljetne i zimske vježbe, pozivali ste mlade da vam se pridruže. Kakav je bio odaziv?
– Godišnje organiziramo minimalno po jednu zimsku, ljetnu i potražnu vježbu kako bismo ostali u formi i obnovili svoja znanja, ali pri tome upoznali se i s eventualnim novitetima u gorskome spašavanju. Također, sudjelujemo i u saveznim vježbama koje se organiziraju svake godine.
Što se tiče odaziva mladih ljudi koji se žele pridružiti našoj stanici, nakon svakoga pozivu bude između 10 i 15 prijavljenih osoba, ali mnogi od njih odustanu ponajviše iz razloga što je potrebno dosta vremena i odricanja kako bi se postao redovni član i licencirani gorski spasilac. Budemo zadovoljni ako od tih 15-ak ljudi bar dvoje ostane aktivno, ali to ne mora biti pravilo što dokazuje zadnja generacija ljudi koji trenutno stažiraju i pokazuju zavidnu razinu zainteresiranosti za gorsko spašavanje.
Koja je do sada bila najzahtjevnija akcija Vaše službe?
– Potražne akcije su te koje zahtijevaju puno više resursa i logistike te često traju više dana tako da to zna biti jako naporno i iscrpljujuće za sve koji sudjeluju u njima. Tehničke akcije spašavanja su puno fizički zahtjevnije. Od mnoštva takvih akcija u kojima sam sudjelovao, osobno je najzahtjevnija i najteža bila zimska akcija ove godine na planini Prenj ponajviše zbog ekstremne hladnoće i vjetra.
Česti su izletnici i planinari u našim krajevima. Među njima su i oni koji dolaze iz drugih zemalja. Katkada se dogode neželjene situacije kao što smo ovih dana imali slučaj s mladim ruskim državljaninom koji se ozlijedio na Kamešnici. Što bi ste preporučili izletnicima i planinarima u cilju izbjegavanja nesreća?
– Planinarenje i boravak u prirodi općenito postaje sve više popularno među stanovništvom. Ovaj zadnji slučaj na planini Kamešnici opisao bih kao primjer kako ne treba ići u planinu. Prvenstveno bi preporučio da se u planinu nikada ne ide sam i bez odgovarajuće opreme te da se kod Gorske službe spašavanja ili lokalnih planinarskih društava prije izleta što bolje informiraju o samoj planini i stazi kojom namjeravaju ići.
Koliko dugo se osobno bavite ovim zahtjevnim poslom?
– Gorskoj službi spašavanja pridružio sam se godine kad sam završio srednju školu, znači to je već 6 godina.
Posao koji obavljaju članovi gorskih službi iziskuje stalnu spremnost ali i poznavanje mnogih tehničkih i drugih vještina. Na koji način te vještine stječete? Traži li to ujedno materijalna sredstva i na koji način ih osiguravate?
– Svi naši članovi moraju obvezno proći dva osnovna tečaja, a to su tečaj medicine gorskog spašavanja i SAR tečaj (search and rescue). Nakon toga slijede tehnički tečajevi, ljetni, zimski i tečaj speleospašavanja. Sve navedene obuke za naše članove iziskuju određene materijalne troškove. Materijalna sredstva osiguravamo od vlade HBŽ-a koja nas je 2013. godine proglasila službom od posebnoga interesa i putem raznih projekata. Također, uz sve navedene obuke veliki dio materijalnih sredstava moramo izdvojiti za nabavku opreme kojoj povjeravamo svoje živote i održavanje vozila kako bismo mogli izići na svaku akciju spašavanja.
Prepoznaju li dovoljno lokalne zajednice važnost postojanja ovakve službe?
– Nažalost, skoro pa nikako. Od grada Livna dobijemo simboličnu pomoć, dok od ostalih općina u našoj Županiji nismo dobili niti jedne marke. Jedina veća pomoć na godišnjoj razini je od Vlade HBŽ-a koja nam dodjeli određena sredstva na prijedlog Županijske uprave civilne zaštite. To su nam jedina sredstva iz kojih se financiramo, tako da se nadamo rješavanju zakonskog pitanja kojim bi riješili problem financiranja. Mi želimo ostati volonteri koji ne traže naknadu za svoj rad, ali oprema i ostali troškovi koji proizlaze iz akcija spašavanja trebali bi biti pokriveni. Još jedan veliki problem s kojim se susreće naša stanica je pitanje prostora. Naime, trenutno smo podstanari kod Livnoputova. To poduzeće nam je dalo na korištenje svoju salu za sastanke i zahvaljujemo im na tome. Ali naša služba ima potrebu za većim i namjenskim prostorom za koji se također nadam da ćemo u što skorijem roku uspjeti riješiti.
Kakva je suradnja Gorske službe spašavanja s ostalim institucijama?
– Što se tiče suradnje s ostalim institucijama, izdvojio bih to da smo ove godine potpisali memorandum o suradnji s Ministarstvom unutarnjih poslova naše Županije. S MUP-om i policijom imamo odličnu suradnju i komunikaciju. Zadnjih nekoliko akcija su bile pokrenute na pravovremen poziv MUP-a tako da smo mogli što prije reagirati i riješiti situaciju.
Zora Stanić/Tomislavcity
Foto: GSS HBŽ-a/Arhiv
