Don Antu Ivančića poznavala sam površno sve dok se nije iz inozemstva, gdje je dugi niz godina djelovao kao svećenik, vratio u rodnu župu Grabovicu. Priliku da ga bolje upoznam dobih u danima naše pastoralne suradnje, za vrijeme bolesti pokojnog grabovičkog župnika
don marka Lukača i nakon njegove smrti, kada je don Ante Ivančić obnašao službu župnog upravitelja u Grabovici.

Pamtim ga kao nenametljivog i poniznog čovjeka, vrlo inteligentnog u raspravama, radosnog u šalama, posve autentičnog u življenju svoga svećeničkog poziva i istinskog navjestitelja Kristova evanđelja.

Mudri ljudi rekoše da čovjek živi onoliko koliko je zahvalan. Don Ante je bio istinski zahvalan za svaku ideju, svaki oblik pomoći pa i za najmanju sitnicu u pastoralnim poslovima koje smo zajednički obavljali. A ja sam zahvalna Bogu što sam imala priliku bolje upoznati ovog plemenitog čovjeka i svećenika, a tebi sam, dragi don Ante, zahvalna za istinske životne vrijednosti, koje si mi svojim primjerom
svjedočio.

Ispraćajući te na vječni počinak zastali smo u šutnji, u bolu. Ostala je Zemlja i naša župa siromašnija za jednog plemenita čovjeka, ali je zato Nebo bogatije za jednu predivnu dušu. Jer, kao što reče veliki duhovni učitelj Anselm Grün: ″Kuda idemo? Uvijek kući!″ – i ti si
se, dragi don Ante, iako si fizički otišao između nas, samo vratio kući, onoj iskonskoj, svome nebeskom Ocu, koji te čeka raširenih ruku i u čijem ćeš zagrljaju naći mir i spokoj. A mi koji ostajemo trebamo, poput tebe, već ovdje – u vremenu staviti svoje srce u vječnost do one ″punine vremena″ i vječnog počinka u Kristu. Jer oni koji vjeruju u Kristovo ime,
iz kojih nada u Vječni život zrači, ne, ne umiru nikad: oni su s Kristom od smrti jači!

Kaja Beljan/Tomislavcity