Na Kolu se nekada bez konja nije moglo – bili su u zaprezi, na njivi i u šumi. Među posljednjima koji su ih držali bio je Ilijica, djed Ilije Sliške, koji nam kroz ovu priču donosi sjećanja na vrijeme kada su konji bili oslonac života, ali i izvor brojnih zgoda.
Djed Ilijica bio je među posljednjim vlasnicima konja u selu, uz Juru Papića. Imao je jednog konja po imenu Kosalj, dok je Jurica imao dva konja. U to vrijeme konji su služili za sve – s njima se oralo, koristili su se manji plugovi, a branalo se jer nije bilo drljača. Brane su bile povezano granje kojim se ravnala zemlja. Konji su se i iznajmljivali po selu.
Djed Ilijica imao je i svoje stalne suradnike, poljoprivrednike u gradu, poput Blaževića, Zrna i Kelava. Za njih je sa svojim konjem radio razne poslove – od oranja do prijevoza. Zapravo, sve se radilo s konjima. I kola su tada bila važna i cijenjena. Na kola se „sadivalo“, što znači vješto složiti sijeno da se ne prevrne. Tko to nije znao, često bi mu se teret prevrnuo. Djed Ilijica, sitniji čovjek, bio je u tome vrlo spretan. Znao bi reći: „Samo vi bacajte sijeno, ja znam dobro ‘saditi’, neće se prevrnuti.“
Sijeno se u pojatu ubacivalo tako što su jedni bili u pojati, a drugi su s kola bacali sijeno unutra. Kao što je bio spretan u slaganju sijena na kolima, tako je bio spretan i u pojati. Ujak Božina, Ilijičin sin, vratio se iz vojske u punoj snazi, ali se ipak nije mogao mjeriti s Ilijicom u radu sa sijenom. Tada nije bilo balirki, nego se sijeno vilama bacalo u pojatu, a ljeti je ondje znalo biti iznimno vruće za rad.
Djed Ilijica volio je konje i živio za taj posao, a konji su uvijek bili dobri prema njemu. Govorio je da se po čovjeku vidi kakav je kada pogledaš njegove konje i ostale životinje. Vodio je i svoje krave na izložbe na Državnom dobru, gdje su uvijek dobro prolazile. Te su smotre znale snimati i televizije iz Sarajeva.
Nekada su se u svatovima održavale i konjske utrke, dok su kasnije ostale samo utrke ljudi. Psi tornjaci uvijek su išli za kolima, a kad bi se umorili, popeli bi se na kola. Posebna priča bili su odlasci u šumu po drva. To su bile prave avanture, ali i opasan posao – rijetko bi tko prošao bez kakve ozljede. Za odlazak po drva pripremalo se i po mjesec dana, a i na najboljim kolima moglo se prevesti tek dva do tri metra drva.
Jednom prilikom, kad su djedovi konji vukli kola sa sijenom, umorili su se i stali. Trebalo je potražiti pomoć, pa su zvali Minju, odnosno Ivana Madunića, Ćimanina djeda, da dovede svog konja. No Minja je govorio da ne dijeli konje, jer oni idu u paru – ili oba ili nijedan. To su bili Žeran i Rubin. Djedu je bilo teško kad bi njegovi konji zakazali, kao što bi svakome bilo teško to priznati. Ipak, pomagali su jedni drugima, ali su se vlasnici i natjecali čiji će konj izdržati dulje.
U selu su se pamtili i posebni konji. Kod Šestana, odnosno Andrije Madunića, bio je opasan konj Miško. Jedan ga je čovjek pokušao prepasti automobilom „Fićom“, ali se konj razljutio i razbio auto, a čovjek je jedva ostao živ. Spominjao se i konj Rade kod Jurceta, odnosno Jure Juriča – bio je poznat kao izuzetno jak i dobar konj.
Ljudi su se tada bavili trgovinom po Hercegovini i Dalmaciji, a konji su bili ključni. Iz Hercegovine se uvozila rakija, a iz Dalmacije vino, dok se u Hercegovinu dovozilo „piće“, odnosno sijeno, kao i krumpir, žito i druga roba. To su bile prave avanture. Djed Ilijica putovao je u Dalmaciju sa svojom kćeri Anđovom, Đindinom majkom. Jednom prilikom bilo je toliko hladno da se Anđova umalo smrznula na Privali.
Ilijica je rođen 1910. godine. Do svoje 19. godine dvaput se ženio – prva supruga rano mu je umrla, nakon čega je oženio Ivu, zvanu Kaličica, rođenu 1913. godine. Ilijica je doživio 86 godina, a Iva-Kaličica 96. Zajedno su dočekali rođenje 42 unučadi i praunučadi. Ilijica je imao 39 godina kada je prvi put postao djed, a Iva-Kaličica je u 96. godini dočekala rođenje prapraunučeta.
Pripovjedao: Ilija Sliško
Slaven Nevistić / Tomislavcity
