Dan-dva sunca i nešto vjetra omogućiše poljodjelcima da se prihvate posla. Ovo malo zemlje što se radi valja uraditi, uzorati i posijati prije najavljene kiše.
Kroz malo je očekivati i početak sadnje krumpira i svega onoga što uspijeva u našim krajevima. U polju i na cestama traktor do traktora.
Danas prolazeći kroz gornje Vojkoviće nakratko svratih kod kolege Filipa Kelave – Sotića. Zatekoh ga u podizanju plastenika nedaleko od kuće. Reče mi kako ne vrijedi sjediti skrštenih ruku. Domaće je domaće i valja proizvesti ono najnužnije za kućnu potrebu.
– Živjeti na selu i uživati u plodovima rada svojih ruku pravo je zadovoljstvo, doda Filip.
Poznajući toga radišnoga čovjeka, za očekivati je bogastvo plodova u njegovome plasteniku. Prije koju godinu krenuo je i u pčelarstvo te danas posjeduje tridesetak košnica. Uživa u radu na selu nakon obavljenoga posla kuhara u Super grilu u Tomislavgradu.
I prijatelj Jerko zvani Buće danas mu je došao dati podršku u podizanju plastenika.
Pri odlasku Filip mi dometnu: “Prijatelju, Rosine lubenice iz vrtla Žestikovca podno Midene su ništa za ovo što ja kanim uzgojiti u plasteniku.”
Jerko se nasmija pa upita:”A što će reći Tonko kad dođe?”
Na to će mu Filip: “Reće da i tartufi mogu ovde rasti. ‘Ko zna? U Filipa sve može.”
Tonko, prijatelju javi se i pravo reci. Nije li tako?
Ante Đikić/Tomislavcity
