E moj narode…
Kako nam se ovo dogodilo?
Preuzima nas negativa i malodušje. Sve napetiji smo, pucamo, svoje pogreške tako lako opravdamo, a od drugih očekujemo savršenstvo, no svi zajedno sve više griješimo jer je stvoreno takvo ozračje. I svakodnevne vijesti nam to govore, porast je nasilja, podjele su na vrhuncu, jedni u drugima često gledamo neprijatelje.
Kako smo samo dopustili da nam srce otvrdne, da nam oči potamne, da nam duša postane umorna?
Kako smo došli do toga da jedni drugima budemo teret, a ne potpora?
Da riječ postane oružje, a pogled sud?
Da zaboravimo ono najjednostavnije, a to je biti čovjek?
Tko je kriv?
Prvi ja, no reći ću, svi po malo jer krivca možemo tražiti svugdje. U politici, u društvu, u sustavu, u „onima drugima“… Pravi početak, jedini pošteni početak, je pred vlastitim ogledalom.
Kad se pogledam, vidim vlastitu realnost i odlučim biti bolji.
Gotovo sam siguran da će ispod ove objave krenuti prepucavanje, molim vas nemojte bar ispod ove objave jer će se opet dogoditi sve ono na što ovom objavom želim upozoriti i ne vjerujem da će itko sretniji i mirniji otići nakon svih tih burnih rasprava.
Znaš, ponekad ne trebaju velike geste.
Dovoljno je da nečiju priču poslušaš do kraja.
Da ne osudiš odmah.
Da pitaš „Kako si?“ i zaista želiš čuti odgovor.
Da se nasmiješiš blagajnici.
Da propustiš nekoga u prometu.
Da ne dižeš ton.
Da izabereš mir i kada bi tvoje rane najradije izabrale borbu.
Da ne skočiš drugome za vrat kada pogriješi pred tobom.
To su male pobjede koje mijenjaju srce naroda.
Male dobrote koje spašavaju velike duše.
Jer svi mi… svi… nosimo svoje križeve, svoje tišine, svoje strahove.
I zato nam treba malo više blagosti.
Malo više strpljenja.
Malo više onog svetog prostora gdje čovjek može biti čovjek, nesavršen, umoran, ali vrijedan ljubavi.
Zato neka ovo ne bude objava podjela, nego objava ohrabrenja.
Neka ovo bude podsjetnik da nismo suparnici, nego suputnici.
Da nismo neprijatelji, nego braća i sestre u istoj borbi.
U vremenu kada svi viču, najjače govori onaj koji donosi mir.
U vremenu kada svi ruše, najveći je onaj koji gradi.
Pogledajmo ljude oko sebe, pokušajmo prepoznati njihove potrebe, razumjeti njihove poteškoće, vidjeti ono dobro u njima, učiniti bar neku malu sitnicu za njih i time im olakšajmo dan i ono što prolaze. Mislim da je to jedini ispravan put, a sve drugo će nas odvesti još dublje u podjele, frustriranost, poteškoće…
Pazimo jedni na druge.
